Cijeli tekst: Homilija pape Franje za Uskrsno bdijenje 2024. u Vatikanu
Europa

Cijeli tekst: Homilija pape Franje za Uskrsno bdijenje 2024. u Vatikanu

Vijesti iz Rima, 30. ožujka 2024. / 16:00

Slijedi tekst propovijedi pape Franje održane na Vazmenom bdijenju 2024. godine.

Žene idu na grobnicu u zoru, ali još uvijek osjećaju tamu noći. Oni nastavljaju hodati, ali njihova srca ostaju u podnožju križa. Suze Velikog petka još se nisu osušile; ožalošćeni su, preplavljeni osjećajem da je sve rečeno i učinjeno. Kamen je zapečatio Isusovu sudbinu. Zabrinuti su za taj kamen, jer se pitaju: “Tko će nam odvaliti kamen s ulaza u grob?” (Mk 16:3). Ipak, kada stignu, zatečeni su kada vide nevjerojatnu snagu uskršnjeg događaja: “Kad su podigli pogled, vidjeli su da je kamen, koji je bio vrlo velik, već bio otkotrljan” (Mk 16:4).

Zaustavimo se i razmislimo o ova dva momenta, koji nas dovode do neočekivane radosti Uskrsa. Žena se zabrinuto pita: Tko će odvaliti kamen s groba? Zatim, gledanje gorevide da je to već je bio vraćen.

Prvo, postoji pitanje koje muči njihova ožalošćena srca: Tko će odvaliti kamen s groba? Taj je kamen označio kraj Isusove priče, sada zakopan u noći smrti. On, život koji je došao na svijet, bio je ubijen. On, koji je naviještao milosrdnu ljubav Očevu, nije naišao na milosrđe. On, koji je grešnike oslobodio tereta njihove osude, bio je osuđen na križ. Princ mira, koji je oslobodio ženu uhvaćenu u preljubu od žestokog kamenovanja, sada je ležao pokopan iza velikog kamena. Taj kamen, neodoljiva prepreka, simbolizirao je ono što su žene osjećale u svojim srcima. Predstavljao je kraj njihovih nada, sada razbijenih opskurnom i tužnom misterijom koja je okončala njihove snove.

Braćo i sestre, i kod nas može biti tako. Postoje trenuci kada možemo osjetiti da veliki kamen blokira vrata naših srca, guši život, gasi nadu, zatvara nas u grobnicu naših strahova i žaljenja, te stoji na putu radosti i nade. Takve „nadgrobne ploče“ susrećemo na svom životnom putu u svim iskustvima i situacijama koje nam oduzimaju entuzijazam i snagu da ustrajemo. Susrećemo ih u trenucima žalosti: u praznini koju je ostavila smrt naših dragih, u neuspjesima i strahovima koji nas koče u ostvarenju dobra koje namjeravamo činiti. Susrećemo ih u svim oblicima zaokupljenosti samima sobom koji guše naše porive za velikodušnošću i iskrenom ljubavi, u gumenim zidovima sebičnosti i ravnodušnosti koji nas koče u nastojanju da izgradimo pravednije i humanije gradove i društva, u svim našim težnjama za mir koji je razoren okrutnom mržnjom i brutalnošću rata. Kad doživimo ova razočaranja, imamo li i osjećaj da su svi ti snovi osuđeni na propast, te da se i mi u muci trebamo zapitati: “Tko će odvaliti kamen s groba?”

Ipak, iste žene koje su nosile ovu tamu u svojim srcima govore nam nešto sasvim neobično. Kad su podigli pogled, vidjeli su da je kamen, koji je bio vrlo velik, već bio otkotrljan. Ovo je Kristova Pasha, objava Božje moći: pobjeda života nad smrću, pobjeda svjetla nad tamom, ponovno rođenje nade u ruševinama neuspjeha. To je Gospodin, Bog nemogućeg, koji je zauvijek otkotrljao kamen. Već sada otvara naše grobove, da se nada uvijek iznova rađa. I mi bismo se, dakle, trebali “ugledati” na njega.

Ugledajmo se, dakle, u Isusa. Nakon što je preuzeo našu ljudskost, sišao je u dubine smrti i ispunio ih snagom svog božanskog života, dopuštajući beskonačnoj zraci svjetlosti da se probije kroz svakoga od nas. Uskrisio ga je Otac u svom i našem tijelu, snagom Duha Svetoga, okrenuo je novu stranicu u povijesti ljudskog roda. Od sada, ako dopustimo Isusu da nas uzme za ruku, nijedno iskustvo neuspjeha ili tuge, koliko god bolno bilo, neće imati posljednju riječ o smislu i sudbini naših života. Odsada, ako dopustimo da nas Uskrsli Gospodin podigne, nikakav nazadak, nikakva patnja, nikakva smrt neće moći zaustaviti naš napredak prema punini života. Od sada, “mi kršćani naviještamo da ova povijest… ima značenje, sveobuhvatno značenje… značenje koje više nije zaprljano apsurdom i sjenama… značenje koje nazivamo Bogom… Sve vode naše preobrazbe konvergirati se na njega; ne slijevaju se u dubine ništavila i besmisla… Jer njegov grob je prazan i Onaj koji je umro sada je otkriven kao Živi.”

Braćo i sestre, Isus je naša Pasha. On je Onaj koji nas izvodi iz tame na svjetlo, koji je vezan za nas zauvijek, koji nas izbavlja iz ponora grijeha i smrti i uvlači u blistavo carstvo oprosta i vječnog života. Ugledajmo se na njega! Prihvatimo Isusa, Boga života, u svoj život i recimo mu danas još jednom „da“. Tada nijedan kamen neće zapriječiti put našim srcima, nijedan grob neće potisnuti radost života, nijedan nas neuspjeh neće osuditi na očaj. Podignimo oči k njemu i molimo da snaga njegova uskrsnuća odvali teško kamenje koje pritišće naše duše. Podignimo svoje oči prema njemu, Uskrslom Gospodinu, i nastavimo naprijed u uvjerenju da je, nasuprot nejasnoj pozadini naših promašenih nada i naših smrti, vječni život koji je on došao donijeti čak i sada prisutan među nama.

Sestro, brate, nek ti srce pukne od radosti u ovoj svetoj noći! Pjevajmo zajedno o Isusovom uskrsnuću: „Pjevajte mu, daleke zemlje, rijeke i ravnice, pustinje i planine … Pjevajte Gospodinu života, uskrsnulom iz groba, sjajnijem od tisuću sunaca. Svi narodi opsjednuti zlom i pogođeni nepravdom, svi narodi raseljeni i opustošeni: u ovoj svetoj noći odbacite svoje pjesme tuge i očaja. Čovjek žalosti više nije u zatvoru: otvorio je rupu u zidu; on ti žuri u susret. U tmini neka odjekne neočekivani uzvik radosti: Živ je; uskrsnuo je! A vi, moja braćo i sestre, mali i veliki … vi koji ste umorni od života, koji se osjećate nedostojnima pjevati … neka se u vašem srcu zapali novi plamen, neka se nova životna snaga čuje u vašem glasu. To je Pasha Gospodnja; to je blagdan živih.”

Papa Franjo

Papa Franjo rođen je kao Jorge Mario Bergoglio 17. prosinca 1936. u Buenos Airesu. Nakon završene srednje škole za kemijskog tehničara, Bergoglio je kao isusovac osjetio svećenički poziv, stupivši u novicijat 1958., u dobi od 22 godine.

Za svećenika je zaređen 13. prosinca 1969. Godine 1973. položio je vječne zavjete u Družbi Isusovoj i iste godine izabran za isusovačkog provincijala za Argentinu. Nastavit će služiti kao rektor sjemeništa, župnik, profesor i duhovnik.

Godine 1992. vlč. Bergoglio je posvećen za pomoćnog biskupa nadbiskupije Buenos Airesa. Nadbiskupom koadjutorom postao je 1997., a nadbiskupom ga je naslijedio sljedeće godine. Sveti Ivan Pavao II imenovao je 2001. nadbiskupa Bergoglia kardinalom.

Kao predsjednik Argentinske biskupske konferencije od 2005. do 2011. Bergoglio je sudjelovao na Petoj latinskoameričkoj biskupskoj konferenciji održanoj u Aparecidi u Brazilu u svibnju 2007.

Bio je zadužen za izradu završnog dokumenta susreta, koji je postao poznat kao dokument iz Aparecide, prepoznat kao važan dokument smjernica za Crkvu u Latinskoj Americi i šire.

Bergoglio je 13. ožujka 2013. izabran za papu, u dobi od 76 godina. Bio je prvi isusovac i prvi Latinoamerikanac koji je postao papa.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Klasa ’24: Govornici na svečanoj ceremoniji kreću se od glumca ‘Odabranih’ do katoličkog kardinala

Katoličke vijesti

Sveti Pio V., čuvaru vjere

Katoličke vijesti

Za Svjetski dan siromašnih papa Franjo poziva kršćane da ‘budu prijatelji siromašnih’

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti