Draga braćo i sestre u Kristu Isusu, našemu uskrslomu Gospodinu!
Za četrdesetodnevnoga korizmenog hoda uživljavali smo se u iskustvo i proslavu onoga što sv. Pavao naziva temeljem i svrhom naše vjere: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera vaša, još ste u grijesima… Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi. Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!“ (1Kor 15,17. 19-20). U Korizmi smo u predanju i oslanjanju na Boga na poseban način proživljavali tijek Isusove spasonosne muke za nas, za osmišljenost našega ovozemaljskog života sa svim njegovim nedostacima, nevoljama, nerazumljivostima, sa svime onim što čovjek, pa i onaj koji u Boga vjeruje, iskušava u svom ovozemaljskom postojanju i hodočašćenju. Kao kršćani, međutim, mi korizmu živimo iz svjetla i vjere u uskrsnuće Kristovo, iz uvjerenosti da Krist nije samo za ovaj život, da je on iz sinovske povezanosti sa svojim nebeskim Ocem „prvina usnulih“, da je on Život. Ulaskom u pashalno, vazmeno, uskrsno vrijeme, ulazimo, uživljavamo se u iskustvo i proslavu njegove i naše proslavljenosti, u življenje svrhe naše vjere koja nas izdiže iznad svekolike bijede ljudskoga roda, obilježene grijehom i tjelesnom smrću kao njegovim žalcem.
Cijelim svojim zemaljskim životom, a posebno sebedarnom smrću na Križu Isus je dovršio djelo koje mu je Otac dao da ga dovrši. Zadnje njegove riječi bile su: „Dovršeno je!“ (Iv 19,30). Čuli su ih samo oni koji su imali hrabrosti biti uz njega do kraja. Oni su svjedočili i probadanju njegova boka, krvi i vodi koja je iz njega potekla, oni su barem početno povjerovali da je on ono pashalno janje koje oduzima grijeh svijeta i o kojemu su govorili proroci, da je on pravednik koji uza se ima Boga i onda kada je potpuno nezasluženo, bez ikakve krivice bio izložen patnji, kušnji i smrti. Neki koji su ga za vrijeme njegova javnog djelovanja doživljavali sa sumnjom i odbijali, u tajnosti gajili svoju naklonost prema njemu, poput Josipa iz Arimateje i Nikodema, izišli su u javnost i zauzeli se za njegov ukop, dok su mnogi od onih koji su bili s njim, u kojima je istinski probudio mesijanske nade i uvjerenost u Božji zahvat koji mijenja sve, a posebno život, pobjegli i u strahu se skrili daleko od mjesta njegova smaknuća, ne shvaćajući da je to mjesto zapravo njegova proslava, njegovo uzdignuće sa zemlje kojim sve privlači sebi (usp. Iv 12,32), sve obdaruje životom jačim od smrti. Nada u njegov božanski kraljevski identitet bila je u njima iz temelja pokolebana, gotovo je ugasla. Sa smrću njegovom na križu i oni su na neki način umrli. Obavila ih je gusta tama, mrak koji nastaje uvijek kada se samo ljudski gleda na stvarnost, kada se i Boga i njegove pothvate zbija samo u ono što je razumski razumljivo i provjerljivo, što je samo ljudski obećavajuće i temelj nade za budućnost.
No ma koliko bili obeshrabreni, obezglavljeni i ubijeni njegovom smrću, ma koliko ih je kamen s njegova groba pritisnuo i poklopio, iskra nade koju je Božje djelo u Isusu potpalilo u njima nije posve ugasla i nije im dala mira. Neki nisu posustali, tražili su ga i u njegovoj smrti, željeli su mu iskazati čast i u njegovu grobu. Takvi su se prvoga dana u tjednu, upravo u nedjelju nakon subotnje tišine i šutnje, u osvit dana, u sjaju sunčeva svjetla susreli s praznim grobom. Čudan je to bio znak, ravan onim znamenjima koja je ubijeni za zemaljskoga života činio. I dok je za zemaljskoga života on svoja znamenja tumačio onima oko sebe, sada ostaje samo znak koji se vidi, a tumačenje mu može biti samo on, Uskrsnuli, novost njegova života i vjera koja je spremna i u grob zakoračiti, koja je spremna osloniti se na Božju riječ zapisanu u Pismima i susresti se s njim Uskrsnulim. Ugledavši prazan grob, Marija Magdalena trči Šimunu Petru i Učeniku kojeg je Isus ljubio, tumači im znak groba kao krađu, a njih dvojica, za razliku od nje, trče na grob i ulaze u nj, vide znak i započinju vjerovati da je Krist živ, da ga smrt nije mogla u potpunosti obuzeti, kako im je prije govorio.
Razočaranje i strah razbijeni su dolaskom Proslavljenoga među njih i darivanjem mira njihovom ozbiljno ugroženom zajedništvu. Proslavljeni ih ponovno okuplja, oslobađa ih svih tjeskoba i strahova i osposobljava ih za isto poslanje koje je on na zemlji u svojoj osobi i dovršio, ali čiji dionici i oni trebaju postati.
Uvijek, međutim, ima i onih koji, isključeni iz zajedništva, nisu u pravo vrijeme na pravom mjestu. Toma, jedan od dvanaestorice, nije bio s ostalima i ne prihvaća njihovo svjedočanstvo da su vidjeli Gospodina. Zahtijeva osobni susret s njim da bi mogao povjerovati. Uskrsli Gospodin, opet u nedjelju, udovoljava njegovu zahtjevu, njegovoj sumnjičavosti i njegovu nevjerovanju svjedocima. Osobno mu se predstavlja i poziva ga na vjernost, na vjeru koja otvara vidike izvan svega čisto ljudskoga i u kojoj se može izreći priznanje: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28). Proslavljeni potvrđuje Tomino priznanje, ali upozorava da se ono u budućnosti neće temeljiti na očima, na viđenju, nego na ušima, na poruci radosne vijesti, evanđelja koje će upravo oni nuditi svima: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“
Svi smo mi djeca te budućnosti, svjesni da su za svjedočanstvo Uskrsloga potrebni uvijek novi susreti s njime. On je trajno s nama kao onaj koji nas hrani svojom riječi, koji podupire i nosi naše svakodnevne napore, koji nam omogućuje život i osposobljava nas da s njime i u njemu možemo biti darivatelji života svima, i onima blizu i onima daleko. Uskrsli je s nama u našoj svakodnevici. Tu ga otkrivamo i susrećemo.
Draga braćo i sestre, Kristovo uskrsnuće doista je temelj naše vjere. Pred njim se istinska vjera budi, njime se hrani i s nadom u vlastito uskrsnuće odlazi i u smrt. Ta vjera nije umišljaj, projekcija vlastitih želja ili utopijska stvarnost. To je vjera susreta s Uskrslim, vjera osobnog iskustva i svjedočanstva onih koji su od Boga obdareni tim iskustvom. Ona ne dolazi odjednom. Ima svoju postupnost i dinamiku. Bog Otac i Uskrsli poštuju je i uvijek nas iznova obdaruju znakovima svoje božanske prisutnosti u našim životima, dovode nas do predanja, a konačno i do viđenja, do potpunog rascvata vjere u neizgubivom dioništvu na božanskom životu. To je vječnost, ali ne kao neizmjerno dugo trajanje, nego vječnost kao odsutnost trajanja, kao stalno sada. Ona je cilj koji je neostvariv na zemlji, ali na njoj započinje i s nje raste u povezanosti s umrlim i proslavljenim Kristom.
S tim mislima, vama i svima vašima, braćo i sestre, svim ljudima dobre volje želim sretan Uskrs, blagoslovljen i plodonosan prijelaz, Pashu – Vazam u uskrsnu stvarnost već sada življenu, a u vječnosti u potpunosti ostvarenu.
✠ Ranko Vidović
hvarski biskup
