Roberto Cetera, za izdanje lista „L`Osservatore Romano“ od 29. ožujka 2024., razgovarao je s o. Yusufom Asadom (49) iz Egipta, svećenikom Instituta Utjelovljene Riječi koji se već pet godina nalazi na službi župnog vikara u Župi Svete obitelji u Gazi, prenosi Informativna katolička agencija.
Prošle godine 7. listopada župnik o. Gabriel Romanelli nalazio se izvan Gaze kako bi kupio neke lijekove i više se nije mogao vratiti u Župu; o. Yusuf od tada vodi malu kršćansku zajednicu Gaze koja je skoro već šest mjeseci zabarikadirana u župnim prostorijama.
Oče Yusufe, kakva je situacija u vašoj zajednici u ovim danima pripreme za kršćanski Uskrs?
Malo je reći da je situacija loša. Koliko god se mnogi od nas trudili prikazati određenu vedrinu, situacija je sve teža. Nedostaje nam svega. Cijene onih stvari koje još možemo nabaviti, vrtoglavo rastu: tako je cijena kilograma rajčica 100 šekela (oko 28 eura), cijena dizela za pogon agregata je 1200 šekela za 16 litara (oko 340 eura). Jedemo sve što nađemo, čak i hranu kojoj je istekao rok trajanja. Ali ono što nas najviše muči svakako je osjećaj nesigurnosti i spoznaja da na cijelom Pojasu nema sigurnog mjesta. I danas je bombardiran muzej u blizini koji čuva arheološke nalaze; samo nekoliko stotina metara od nas. Ljudi se boje izaći iz crkve jer se, čak i ako je potrebno, izlažu opasnosti da budu ubijeni. Najviše nas muči to što nitko ne zna koliko će još sve to trajati.
Koliko vas je sada u prostorijama župe?
U župnom dvoru nas je oko 550. I naše zajednice su tu, ali i pravoslavne koje su se ovdje preselile nakon bombardiranja crkve sv. Porfirija. A kao jedini vjernici muslimanske vjeroispovijesti te se nalaze i djeca o kojoj brinu časne sestre Majke Tereze. Do sada smo imali 31 smrtni slučaj među kršćanima. Tako su majka i kći ubijene unutar župnog dvorišta. Druga, starija profesorica glazbenog, ubijena je na ulici dok je pokušavala iz crkve doći do svoje stare kuće. A onda su tu i žrtve izraelskog bombardiranja grčke pravoslavne crkve. Njima treba dodati i one koji su umrli od posljedica bolesti jer im nije bilo omogućeno adekvatno liječenje. Među bolesnom djecom, kojoj redovito pomažemo, sedmero ih je već umrlo od početka rata. Nedostaju lijekovi za dijabetičare i za one koji imaju visok krvni tlak. Prisilni život u toj zbrci među tolikim ljudima koji su se sklonili u Crkvu doveo je i do lakog širenja raznih virusa, kako gripe tako i crijevnih virusa, a neki od njih su se pojavili čak i u ozbiljnim oblicima. Kad uspijemo pronaći lijekove, očito ih dijelimo, čak i muslimanskim stanovnicima koji žive na obodu župe.
Imate li kakvu liječničku pomoć?
Među izbjeglicama ima i liječnika. A onda stiže potpora preko Caritasa, Latinskog patrijarhata i prisutnih volonterskih organizacija. Iako ih je sada malo ostalo ovdje na sjeveru gdje smo mi, jer su najveća okupljališta izbjeglica sada na jugu i u Rafi. No onda smo još prije rata ovdje u župi napravili ambulantu: ono malo što imamo dijelimo svakome tko traži lijekove. Za hranu, osim onoga što nam volonteri donesu, vrijedi princip da tko nešto nađe, malo krumpira, malo mlijeka, to dijeli sa svima. Prioritet uvijek imaju djeca. Do sada nam, zahvaljujući Bogu, i uz zaštitu Svete obitelji, Marije i Josipa, nije nedostajalo najnužnijeg za preživljavanje. Uspijemo kuhati tri puta tjedno, a sada i bez struje, ali s peći na drva, uspijemo svaki dan ispeći kruh, iako je brašno vrlo skupo. Stoga kruh za prognanike možemo napraviti samo unutar župe.
Kad sve završi, kakvu Gazu možete zamisliti?
Gazu pijeska. Duga linija pijeska. Jer sve je uništeno. Nijedna građevina, nijedna škola, nijedna bolnica nije odoljela bijesu bombardiranja. Energetska, plinska i vodovodna mreža: sve je uništeno. Morat ćemo opet početi graditi sve ispočetka. A tu je i velika nepoznanica da se ne zna tko će odlučiti ostati u ovoj pustinji ruševina. Mnogi su izgubili nadu i vjeru i otići će. Zapravo, već bi otišli da je bilo moguće.
Kako će se Trodnevlje slaviti u Gazi?
Iako proživljavamo najtragičnije dane u cjelokupnoj povijesti Gaze, bogoslužje će se slaviti redovito, a tako smo ih pripremali i predanije nego li proteklih godina. Sigurno nećemo moći organizirati Križni put po ulici kao prošlih godina. I beskorisno je da vam govorim da očito na dan Uskrsa neće biti mesa u našim obrocima. Cijena kile mesa je 100 dolara… Blagdan svetog Josipa, koji je zaštitnik naše crkve, jer je prošao kroz Gazu bježeći u Egipat, slavili smo, kao i uvijek u našoj tradiciji, uz grah. Sada smo uspjeli kupiti neka jaja, iako su jako skupa, da svakoj obitelji damo po dva ili tri, a svakom djetetu po jedno obojeno. Ali liturgija i pjesme bit će one kao i svih proteklih godina. Jer unatoč svom ovom očaju, Krist je uskrsnuo. Krist je uskrsnuo i sa svima je nama na ovoj zemlji.
I onda, čak i usred tolikih nesreća, kao zajednica imamo privilegiju koja nas razlikuje: to je briga, brižnost koju nam pokazuje Sveti Otac pozivom svake večeri u 20 sati. Pita nas kako smo, pokazuje nam svoju blizinu, brigu, molitvu, blagoslov. Njegova ljubav prema ovim jadnim ljudima, njegova predanost osiguranju da ovaj apsurdni rat uskoro završi. Volio bih da mu bar jednom mogu uzvratiti na tolikoj dobroti i radostan sam da mu mogu čestitati Uskrs ovdje, u njegovim novinama. Krist je uskrsnuo. I mi ćemo uskrsnuti s njim.
© L’Osservatore Romano. Za pristup cjelovitom sadržaju, više informacija možete saznati ovdje.
