Veliki tjedan vrijeme je za razmišljanje o Božiću
Kršćanski život

Veliki tjedan vrijeme je za razmišljanje o Božiću

Pashalno otajstvo i Utjelovljenje duboko su povezani.

25. ožujka obično je svetkovina Blagovijesti, spomendan kada je anđeo Gabrijel dao Mariji njezin poziv da bude Isusova Majka. No pronicljivi katolici mogli bi primijetiti da ga nema u ovogodišnjem liturgijskom kalendaru. 25. ožujka bio je samo “ponedjeljak u Velikom tjednu” — a Blagovijest će se slaviti tek 8. travnja.

Ima neke očite mudrosti u crkvenom kalendaru. Veliki tjedan priprema se za vrlo nesvečanu prigodu Isusovog brutalnog mučenja i mučne smrti. Slavljenje uz uobičajene gozbe svečanosti čini se… nekako pogrešnim.

Ali samo zato što nema liturgijski slavlje ne znači da ne možemo razmišljati o Blagovijesti ovaj tjedan, u vrijeme kada se obično slavi.

Zapravo, upravo suprotno — možemo dobiti mnogo koristi od istodobnog razmatranja različitih blagdana Velikog tjedna i Blagovijesti. Te su gozbe vrlo različite u tonu i osjećaju. Ali jedno bez drugog ne stoji.

Navještenje nas vraća u Božić i okolnosti Isusova začeća i rođenja. Veliki tjedan vodi nas naprijed do njegove smrti, ukopa i uskrsnuća. Kod većine ljudi rođenje i smrt povezani su samo kao nužni držači knjiga biološkog života. Ali u Isusu su one ugrađene u sam njegov identitet Sina Božjega i Sina Čovječjega. Velečasni Fulton Sheen je to dobro rekao: “Svaka druga osoba koja je ikada došla na ovaj svijet došla je na njega da živi. Ušao je u njega da umre.”

Kristovo poslanje bilo je vazmeno otajstvo na čijem smo pragu sada. Ovi su dani najsvetiji u našoj godini jer su najvažniji za sve što vjerujemo kao kršćani. Isus Krist je bio razapet, umro, pokopan i treći dan ustao od mrtvih. I njegovu smrt i uskrsnuće spremljeno nas. To nas je oslobodilo zla; pokazao nam istinu o Bogu i nama samima; i obećao nam vječni raj.

Isusova smrt i novi život ostvarili su ovo spasenje jer je on sam bio Bog. Ali Isusova smrt i uskrsnuće izvršili su ovo spasenje za nas jer je i on bio čovjek poput nas. Utjelovljenje — Bog koji je postao čovjekom i rođen kao mala beba — nije samo nužan kronološki korak do konačnog kraja Isusove smrti. Krist je postao čovjekom, živio je kao čovjek i umro kao čovjek. Da bi, kad je podignut, bio podignut kao čovjek. Veliki tjedan ima smisla samo zbog koga Isus jest, a Isus je ono što jest samo po Utjelovljenju.

To bi nam se danas moglo činiti nevažnim, možda zato što se čini tako očiglednim. Ali stoljećima kršćanske povijesti, bilo je sve samo ne. Činjenica da je Bog mogao postati čovjekom, a zatim patiti i umrijeti, bila je (i još uvijek treba biti) veliki skandal. Bog je što dalje od patnje. On je savršen, beskonačan, svemoćan i svedobar. Patnja je zlo, slabost, znak nesavršenosti i moguća je samo kod nisko ograničenih bića. Tvrdnja da je Bog postao čovjekom samo da bi patio i umro zvuči, za uši svake razumne osobe, kao gomila gluposti (1. Korinćanima 1:23).

Prva se Crkva suočila s tim kontrastom u doketističkom krivovjerju. Doketizam nije mogao podnijeti tu napetost i odbio je priznati Isusa kao pravog čovjeka. Bio je Bog, ali samo u izgled od čovjeka. Možda samo kao duh ili iluzija; ili možda kao nekakav lutkar, upravljajući Isusovim tijelom poput auta na daljinsko upravljanje.

Sam doketizam odbacili su crkveni oci, a Nicejski koncil ga je sveopće osudio. Ali duh krivovjerja živio je i dalje, u raznim zabludama koje su pokušavale razdvojiti Isusovo utjelovljeno jedinstvo.

Jedan od najposljedičnijih bio je nestorijanizam, koji je doveo do raskola između Sirijske i Katoličke/pravoslavne crkve. Nestorije je priznao da je Isus bio stvarno čovjek i stvarno Bog. Ali nestorijanci su te dvije naravi razdvojili u dvije različite osobe, ljudsku osobu i božansku osobu. Zbog toga je Nestorije nijekao da je Marija Majka Božja, umjesto toga nazivajući je Majkom Kristovom.

Ovo je još jedan razlog da se prisjetimo Blagovijesti u ovo doba godine: Povezuje nas s Marijom. Nestorijanstvo je odbačeno na saboru u Efezu – ne primarno teološkim definicijama Isusove naravi i osobe, već afirmacijom Marije kao Majke Božje. Isusovo utjelovljenje bitno je za razumijevanje vazmenog otajstva, a Marija nam pomaže razumjeti utjelovljenje.

Zbog toga puno mislimo na nju tijekom Božića. Možda premalo mislimo na nju tijekom Velikog tjedna. Ali ona je cijelo vrijeme bila tu, patila sa svojim Sinom. Izdržala je agoniju gledanja svog voljenog mučenog do smrti. Suočila se s podsmjehom gomile i grubošću vojnika. I vjerojatno se borila s razinom duhovne borbe koju možda nikada nećemo moći shvatiti. U svojoj ovotjednoj ulozi, kao i u ulozi na početku Isusova ljudskog postojanja, ona nas upućuje na svoga Sina. Jedno utjelovljeno jedinstvo, Bog i čovjek – koji pati, umire i ponovno uskrsava za naše spasenje.

Lijepa je stvar, dakle, da Navještenje pada u Veliki tjedan. Oni su povezani na duboko važne načine. Ovo razumijevanje ovih držača knjiga Isusova života dragocjena je stvar, stečena u dugim teološkim borbama naših predaka u vjeri. A oba bi nas blagdana trebala povezati s Marijom, koja će nas pak dovesti do Isusa.

Stoga ovog Velikog tjedna ne zaboravite na Blagovijest. Usred tuge i drame Muke, misli i na toplinu i nježnost Božića. Jer oboje pripadaju istoj osobi, Isusu Kristu: Bogu koji je postao čovjekom – koji je patio kao čovjek – za ljubav prema vama.

Hvaljen Isus i Marija 👋
Drago nam je što Vas vidimo!

Pretplatite se na naš bilten s vijestima!

Ne šaljemo neželjenu poštu!

Povezani članci

Papa: Unatoč obeshrabrenju, napori Crkve u zaštiti ‘ne smiju posustati’

Katoličke vijesti

Slijedeći Isusove stope: ‘Via Crucis’ oživljava na ulicama New Jerseyja

Katoličke vijesti

‘Odabrani’ Britanije iz Drugog svjetskog rata: Kad je Dorothy Sayers širila evanđelje na BBC-ju

Katoličke vijesti
Katoličke vijesti