Vlč. dr. sc. Tomislav Markić je treći put zaredom imenovan ravnateljem dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Tim se povodom, u emisiji „Aktualno“ HKR-a, dotaknuo trenutnog stanja hrvatske inozemne pastve, ističući kako gotovo stoljetno iskustvo pastve može pomoći i u aktualnim izazovima pružanja duhovne i pastoralne skrbi stranim radnicima koji dolaze u Hrvatsku.
Vlč. dr. sc. Tomislav Markić je prije deset godina imenovan ravnateljem dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, a 13. ožujka na zajedničkom zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine produžen mu je mandat. Nastaviti s trećem uzastopnim mandatom je „velika odgovornost“, primjećuje vlč. dr. Markić, a „s Božjom pomoću idemo dalje“.
Po najnovijem brojanju postoji 181 hrvatska misija u inozemstvu, a prema procjenama ima 3, 2 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka, poručio je ravnatelj Markić. „Naš narod diše s dva plućna krila, jednim u domovini – mislim na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu gdje su Hrvati također konstitutivni narod – a onda drugo je krilo u iseljeništvu i Hrvati koji čine nacionalnu manjinu u obližnjim europskim zemljama“.
Pitanje pronalaska prikladnih svećenika
Zadatak Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, koji je zajednički ured HBK i BK BiH, jest osigurati pastoralnu i duhovnu skrb za hrvatske iseljenike i njihove potomke. Ravnateljstvo koordinira rad misija, te se brine o pronalasku prikladnih svećenika za vođenje i služenje u tim misijama. „Taj je posao sve teži, jer broj duhovnih zvanja u domovini pada. Ali isto tako postoje znakovi nade, a to je da donekle raste broj duhovnih zvanja u dijaspori, u iseljeništvu“.
Veliko iskustvo hrvatske inozemne pastve može pomoći u aktualnim izazovima
Objašnjavajući vrste misija, ravnatelj Markić je kazao kako postoje misije „ad gentes“, koje su upućene narodima, osobito onima koji su „novi u vjeri“ ili koji nemaju vlastitih snaga za navještaj evanđelja. Tako hrvatski svećenici, redovnici, redovnice i laici odlaze, primjerice, u Afriku, Južnu Ameriku, Aziju…
Druga vrsta misija je ona nacionalna, „gdje svećenici, redovnice, laici dolaze u službu vlastitih sunarodnjaka kako bi u situaciji dijaspore im pomogli u navještaju evanđelja i očuvanju najprije vjerskog identiteta“. Evanđelje se utjelovljuje u jednu kulturu te se nekada uz vjerski identitet veže i onaj nacionalni – putem jezika, pjesme, plesa, kulture, baštine, ljudi se identificiraju i jačaju svoj vjernički i nacionalni identitet, kazao je vlč. dr. Markić.
Treća vrsta misije odnosi se na aktualnu situaciju u Hrvatskoj s velikim dolaskom stranih radnika, od kojih je „jedan lijepi dio katoličke vjere“. „Već polako uočavamo potrebu osnivanja misija za njih ovdje, na našem terenu, u našoj zemlji, u našoj Crkvi. Vjerujem kako će upravo ovo ogromno iskustvo hrvatske inozemne pastve moći pomoći našim biskupima, našim pastirima, da i ovu skrb za vjernike drugih materinskih jezika možemo pružiti i na našem terenu“, istaknuo je vlč. dr. Markić.
Vjernici koji se trude da se „vatra ne ugasi“
Hrvatsko iseljeništvo rašireno je diljem svijeta, a najviše je misija – njih 95 – u Njemačkoj. Tamošnja mjesna Crkva spremna je poduprijeti potrebe hrvatskih misija, dodao je ravnatelj Markić.
„Ono što nam čini poteškoću jesu naše upražnjene misije“, kazao je ravnatelj, ističući kako je „ljubav dosjetljiva“ te da se vjernici misija koji nemaju svoga svećenika trude i na razne načine pronalaze kako „ne ugasiti vatru u tim našim misijama“.
„Mogu ih samo potaknuti da tako i dalje čine. Na dva primjera mogu reći kako ne treba gubiti nadu, jer je moguće nakon duljeg vremena dobiti svećenika“, rekao je vlč. dr. Markić, navodeći primjere u Adelaideu i Oaklandu.
Dotaknuvši se pitanja o „ispisivanju“ iz Katoličke Crkve u Njemačkoj, ravnatelj Markić je poručio kako su „po službenim statistikama upravo Hrvati od stranih zajednica prvi ili na drugom mjestu po tome da su upisani kao članovi Katoličke Crkve. Ako postoji nekakav izlazak iz Crkve onda je on među Hrvatima najmanje primjetan i zastupljen“.
Povratak u domovinu
„Živ je i povratak. I to postoji. Možda premalo govorimo o tome“, kazao je vlč. dr. Markić, spominjući kako je već za vrijeme pandemije bolesti Covid-19 određeni broj obitelji hrvatskih korijena došlo živjeti u Hrvatsku.
„Rekao bih da poboljšanje uvjeta života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini sigurno doprinosi tome da ljudi razmišljaju o tome da svoju budućnost traže u domovini“, istaknuo je. „Nama je prvi cilj da naši ljudi u iseljeništvu sačuvaju svoju vjeru“, kazao je, no svakako je važno i ispravno motivirati ljude ako postoji kod njih želja da se vrate u domovinu.
Jedinstvo hrvatskog naroda u svakoj misiji
Kako je na kraju razgovora zaključio ravnatelj Markić, ne postoji „šablona“. „Svaka je misija, župa, centar, specifičan“. S druge strane, lijepo je svuda pronaći ljude iz istih krajeva, „vidjeti jedinstvo hrvatskog naroda u svakoj misiji“, poručio je. (kta/ika)
