“Iz tame svog života, toliko frustriran, stavljam pred vas jednu veliku stvar koju treba voljeti na zemlji: Presveti Sakrament.”
Dobra knjiga, kao i dobro vino, poboljšava se s godinama. To je toliko slučaj da se o velikom književnom djelu ne može donijeti objektivna kritička prosudba dok ono ne sazrije. I baš kao što ne treba suditi o knjizi prema njezinim koricama, ne treba suditi o književnim vrijednostima knjige na temelju činjenice da je dospjela na liste bestselera. Knjiga može biti vrlo popularna u vrijeme kad je objavljena iz raznih razloga koji imaju malo ili nimalo veze s njezinom književnom vrijednošću. Može razdragati ili sablažnjavati, a uvijek postoji mnogo ljudi koji traže zagonetku ili skandal; ili može pratiti najnovije hirove i modu, a uvijek postoji mnogo ljudi koji žele biti moderni; ili može biti aktualno, a uvijek ima puno ljudi koji ne mogu vidjeti dalje od kraja vijesti. Pa ipak, uzbuna i skandal su prolazni. Oni služe želji za trenutačnim zadovoljenjem naših nižih strasti nakon čega se odbacuju u stranu. A hirovi i moda laki su i krhki koliko su njihovi sljedbenici nestalni i nesavjesni. Modni hirovi blijede jer ne postoji ništa tako nemoderno kao jučerašnji hirovi. A što se tiče aktualnosti, ona je prolazna kao titranje i skandal, a nestaje kao moda. Jučerašnje vijesti su vrijedne vijesti koliko je jučerašnja moda moderna. Zaboravljeno je istog trena kao što je objavljeno.
Jedna od najljepših stvari Gospodar prstenova je to što je došao na popise bestselera i ostao na popisima bestselera, a da nije podlegao nijednoj od zamki popularne fikcije. Ne zagolica niti skandalizira, niti prati modu. Zapravo, i ironično, jedini ljudi koji se time skandaliziraju su oni sljedbenici intelektualnih hirova i mode koji su skandalizirani time koliko je to nemoderno! A što se tiče aktualnosti, Tolkienova priča ne može biti dalje od “majstora” dnevnih novina. Nije ukorijenjen u današnjim vijestima, pa čak ni u jučerašnjim vijestima, već u svijetu izvan vijesti. Ona nije ukorijenjena u suvremeno doba ili u prošlim vremenima, nego u svim vremenima. Pa ipak, to je sam korijen njegove relevantnosti. Moda nestaje i vijest prestaje biti vijest, ali “stvar” ili stvarnost ostaje. Tolkienov ep ide u srce stvarnosti, u srce dobra i zla, u srce nepromjenjivog ljudskog stanja, u srce duhovnih stvarnosti koje daju smisao fizičkom svijetu u kojem živimo. Nije rob zeitgeista nego sluga Heilige Geista. Pravovremena je jer je bezvremena. Ili, da cijelu stvar izrazimo Tolkienovim vlastitim riječima, “Gospodar prstenova je naravno temeljno vjersko i katoličko djelo.”
Evo ga ukratko, i to s usana samog autora. “Gospodar prstenova je naravno temeljno vjersko i katoličko djelo.” Ali kako je to tako? Ili je tako? U priči se nigdje ne spominje Krist; ili Crkva; ili bilo koje religije. Je li doista tako “temeljno religiozan i katolički” kao što tvrdi njegov autor? Da, jest, i to na načine koji nastavljaju iznenađivati i zapanjivati čitatelja svakim sljedećim čitanjem. Toliko je bogata vjerskim i katoličkim značenjem da bi se moglo nastaviti, naizgled zauvijek, otkrivati višestruku primjenjivost doktrinarnih i duhovnih istina koje proizlaze iz priče. Stoga je teško znati gdje završiti bilo kakva rasprava o ovom katoličkom remek-djelu. Lakše je, međutim, znati odakle početi. Tolkien nam daje vitalni trag koji nam je potreban da počnemo razumjeti “temeljno religiozni” karakter djela u datumu kada je Jedini prsten uništen. Bačen je u usta Mount Doom 25. ožujka, datum koji je toliko značajan da služi kao ključ s kojim možemo otključati ostatak zapleta.
25. ožujka je blagdan Blagovijesti, dan kada je Riječ tijelom postala u krilu Blažene Djevice. Kao datum 25. ožujka spasonosnije je nabijen od Božića. Iako je Isus bio rođen na Božić je bio začeti u trenutku Navještenja. Značaj ovog datuma nije promakao ni srednjovjekovljima, od kojih su mnogi vjerovali da se i raspeće dogodilo 25. ožujka, povezujući tako početak Isusova života s njegovom smrću. Datum su prihvatile i neke srednjovjekovne kulture kao dan Nove godine, povezujući tako datum utjelovljenja i raspeća s novim životom otkupljenja najavljenim Kristovim uskrsnućem. I što se, točno, postiže ovim trojstvenim činom otkupljenja (utjelovljenje, raspeće i uskrsnuće)? To nije ništa manje nego oslobađanje čovjeka od ropstva istočnog grijeha. A što je zapravo izvorni grijeh? Jedan je Grijeh vladati svima njima i vezati ih u tami, kao što je Prsten Jedini Prsten koji će vladati svima njima i vezati ih u tami. Jedan grijeh i jedan prsten bačeni su u paklenu vatru iz koje su napravljeni na isti datum: 25. ožujka.
Iz prenabijenog značaja ove jedne jukstapozicije između Božje kreacije i Tolkienove potkreacije, ostatak zapleta pada na svoje mjesto s neizrecivom ortodoksnošću. Frodo kao nositelj Prstena, nositelj Grijeha, ujedno je i nositelj Križa. On je Kristov lik i, u isto vrijeme, ikona svakog čovjeka koji je pozvan uzeti svoj križ i slijediti Krista. Pozvan je da nosi svoj križ kroz zemlju Mordor (dolinu smrti, dolinu suza ili via dolorosa) do planine Prokletstvo (Golgota). Na svom putovanju hrani se “čarobnom” snagom lembasa, što na vilenjačkom znači “kruh života” ili “kruh života”, što je jasna aluzija na Presveti Sakrament. A to je da govorimo samo o ulozi Froda. Nismo rekli ništa o Aragornu kao imago Christi, ili Gandalfa. Ima još mnogo toga što bi se moglo i trebalo reći, ali, kao što smo već rekli, puno je lakše znati gdje započeti bilo koju raspravu o ovom prekrasnom djelu nego znati gdje završiti, ako doista postoji kraj . Budući da se, međutim, mora učiniti kraj, čini se da nema boljeg načina da se to učini od Tolkienovih vlastitih riječi o Stvarnom lembasu koji je hranio njegovu kršćansku maštu i nadahnuo genijalnost njegove katoličke muze.
Iz tame svog života, toliko frustriran, stavljam pred vas jednu veliku stvar koju treba voljeti na zemlji: Presveti Sakrament. … Tamo ćete naći romantiku, slavu, čast, vjernost i pravi put svih vaših ljubavi na zemlji, i više od toga: Smrt: božanskim paradoksom, ono što završava život, i zahtijeva predaju svega, a opet čijim se okusom (ili predokusom) jedino može održati ono što tražite u svojim zemaljskim odnosima (ljubav, vjernost, radost), ili poprimiti onu boju stvarnosti, vječne izdržljivosti, koju srce svakog čovjeka želi.[HumphreyCarpenterur[HumphreyCarpenteredPisma JRR Tolkiena (London: George Allen i Unwin, 1981.), str. 53–54.]
