Na 80. godišnjicu stradanja sušačkog župnika Župe sv. Ćirila i Metoda, Martina Bubnja, u predvečernje subote 26. travnja, okupili su se vjernici i članovi Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Primorsko-goranske županije u zajedničkoj molitvi i, prvi puta do sada, slavlju svete mise kod jame Bezdan u Kostreni. Misno slavlje predvodio je riječki nadbiskup i metropolit Mate Uzinić u zajedništvu sa župnikom Župe sv. Ćirila i Metoda, Sinišom Vujčićem, dekanom Trsatskog dekanata Nikicom Jurićem te župnicima župa Uznesenja Blažene Djevice Marije i Svete Lucije, Kostrena, Sanjinom Francetićem i Hrvojem Mandićem.
Jama Bezdan (Bezdanka) mjesto je stradanja žrtava II. svjetskog rata gdje je do 1945. godine život izgubilo oko 1500 ljudi uslijed mučnih likvidacija od strane partizanskih snaga. Među njima je, bez suđenja, ubijen i sušački župnik Martin Bubanj, 27. travnja 1945. godine.
Na početku misnog slavlja, riječki je nadbiskup podsjetio okupljene vjernike na važnost oprosta riječima: „Okupili smo se danas na ovom mjestu kako bismo molili za žrtve stradanja. Prvo za što trebamo moliti je oprost; mogućnost da oprostimo drugima, ali prvenstveno mogućnost i da oprostimo sebi.“
Nadahnutu propovijed Uzinić je započeo riječima: „ Htio bih započeti rečenicom koju je pri kraju života često ponavljao, meni nekoliko puta, pokojni hrvatski general Nojko Marinović koji je sudjelovao u obrani Dubrovnika u Domovinskom ratu. Ta rečenica glasi: ‘Našu djecu treba učiti da pamte, a ne da mrze. Pamćenje je alat, a mržnja golemi teret.’ Ova rečenica pokojnog Nojka Marinovića je i svetopisamski vrlo utemeljena, pa i na ovom današnjem evanđelju kada se uskrsli Gospodin ukazuje svojim učenicima s pozdravom ‘Mir vama!’. Ovaj evanđeoski ulomak posebno naglašava Isusove rane. Isus, iako je uskrsnuo, na svom tijelu ostavlja rane koje su znak njegova raspeća, njegove ljubavi, ali i patnje koju je iz te ljubavi podnio za nas. Isus ne pokazuje te rane svojim mučiteljima. On njima ne provocira, niti želi povrijediti. On ih pokazuje svojim učenicima, upravo iz razloga da pamte. Isusove rane su one koje pamte. Što pamte? Ne mržnju koja ih je zadala, zločince koji su Isusa ubili, koplje koje je probolo Isusov bok, nego Isusovu ljubav i predanje na muku i smrt. Isus želi da se toga trajno spominjemo u Crkvi.“ Osvrnuvši se na nadolazeću Nedjelju Božanskog Milosrđa i svetu Faustinu Kowalsku, nadbiskup Uzinić je nastavio: „Njoj su se u viđenjima prikazale Isusove rane na udovima i Isusovom probodenom srcu, iz kojeg su potekli krv i voda, želeći nas podsjetiti na ljubav kojom smo ljubljeni. Te su rane i dalje prisutne u ranama naših braće i sestara, onih koji su zlostavljani, ubijani, mučeni. Isusove rane su i u ranama svećenika Martina, kao i u mnogim drugim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, te mnogih drugih žrtava kojih i danas ima diljem svijeta.“
Naglašavajući važnost pamćenja i okupljanja da bismo se sjetili rana naše braće, nadbiskup je istaknuo da „nismo tu da bismo se sjetili zločina, nego srcem i mislima usmjerili prema žrtvama i njihovim ranama. Kada je u središtu sjećanje zločin, a ne na žrtve, onda umjesto da naučimo ne ponavljati zločin, mi zapravo potičemo osvetu i u opasnosti smo da ga ponovimo. Zbog tog što nismo pamtili žrtve, nego zločine, ponavljala se spirala zla. Tražilo se opravdanje u zločinima koji su se počinili i taj se krug nastavljao. To je situacija koja se ponavlja na globalnoj razini. Isus Krist postaje jedan od nas da zaustavi tu spiralu zla. Njegove uskrsle rane su znak da je na sebe preuzeo zločin. To nisu rane koje povrjeđuju druge, koje se osvećuju; one su znak da je on odustao od osvete. Najveće čudo koje je Isus učinio, koje je i nama moguće ako ga budemo slijedili, nije iscijeljenje bolesnih, to što je nahranio pet tisuća ljudi, nije hod po vodi: najveće čudo koje je Isus učinio čudo je opraštanja. Bog je to potvrdio njegovim uskrsnućem.“
Opraštanje, pomirenje s Bogom i ljudima, temelj je naše vjere, „otajstvo u kojem nadilazimo zločin i usmjeravamo se prema žrtvama. Isus je umro kao žrtva, priključivši se svim žrtvama koje su životom platile zlo ovoga svijeta. Uskrsnućem je darovao dostojanstvo svakoj žrtvi. Kao njegovi učenici, trebali bismo slijediti tu logiku. No, i kršćanska povijest obilježena je i time da smo i sami bili počinitelji. Nažalost, tako je i sada s ratom u Ukrajini, gdje dva naroda u srcu Europe ratuju jedan protiv drugoga. Povijest se ponavlja, jer nismo pronašli snagu za oprost onako kako je to učinio Krist.“
Progovorivši o problemu neopraštanja, nadbiskup je naglasio: „Problem neopraštanja se prenosi s generacije na generaciju. Svjedoci smo tome u sukobima Drugog svjetskog rata i poraća, Domovinskog rata, sukobima u Ukrajini i Gazi. Koju svrhu ima da smo prije jednog dana komemorirali genocid i Holokaust, ako je zločin ponovljen nad našim narodom, ili ga ponavljamo nad drugim narodima? Ako sada ne zaustavimo vrtlog zla, nastavit će se vrtjeti nas neprekidno i ubaciti nas u neku jamu.“
Potom je iznio kao primjer opraštanja slučaj libanonskog bračnog para Leile i Daniela Abdallah iz Australije: „Prije nekoliko godina sudjelovao sam na susretu katoličkih obitelji u Rimu. Leila je rekla kako je 2020. godine njihovo troje djece i dvoje rođaka izgubilo živote zbog vozača pod utjecajem opojnih sredstava. Unatoč neizmjernoj boli, Leila je izgovorila riječi koje su potresle Australiju: ‘Opraštam osobi koja je to učinila mojoj djeci!’. Tim se riječima rasplamsao val molitve i zajedništva.“
Dan 1. veljače proglašen je Danom oprosta i na globalnoj razini, potaknut svjedočanstvom bračnog para Abdallah, ali „opraštanje nije jednokratna odluka, već svakodnevno okretanje ka oprostu. Daniel i Leila svjedočili su da su to opraštanje postigli gledajući svakodnevno u Kristov križ. Ovdje, nad ovim grobom, podignut je Kristov križ. Na tom križu dogodilo se najveće čudo prekidanja začaranog kruga zla. Trebamo se prisjetiti da nismo samo mi bili žrtve zločina, već da su i drugi bili naše žrtve.“
U kolektivnoj svijesti, sjećanje ja važna komponenta, no potreban je oprez: „ne isticati zločine, nego vrijednost i snagu žrtve. Kako nas papa Franjo, od kojeg smo se danas oprostili, podsjeća u enciklici ‘Fratelli tutti’, oproštaj i pomirenje ‘nisu zapovijed, nego dar odozgo. Dirljivo je vidjeti sposobnost opraštanja onih koji su pretrpjeli zlo. Oni koji istinski opraštaju ne zaboravljaju, nego se ne predaju razornoj sili osvete. Prekidaju začarani krug i štite opće dobro.’“
U završetku propovijedi, nadbiskup je podsjetio: „Neka nas na 80. obljetnicu stradanja svećenika Martina Bubnja i žrtava ovdje u jami Bezdanki, nadahne upravo ta snaga opraštanja. Pronesimo svjetlo nade onima nakon nas, da naša povijest krene putem pomirenja.“
Pred kraj misnog slavlja uslijedila je molitva i blagoslov grobnog mjesta i mjesta stradanja, jame Bezdan, te molitva za vječni pokoj ondje ubijenih žrtava.
Po završetku misnog slavlja, predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Primorsko-goranske županije, Mile Biondić, iznio je pregled povijesnih zbivanja likvidacija nad jamom Bezdan. Nakon misnog slavlja članovi Udruge branitelja i vjernici su se, uz druženje, zadržali u razgovoru o spomenutim temama s nadbiskupom Matom Uzinićem.
Objavljeno: 27. travnja 2025.
