Župa BDM Žalosne u Mrkoplju u četvrtak 30. siječnja organizirala je program obilježavanja 80. obljetnice smrti mrkopaljskog kapelana i upravitelja župa Ravna Gora i Vrbovsko, Stjepana Horžića, kojega su 30. siječnja 1945., nakon višemjesečne torture u OZNI-nu zatvoru u Delnicama, zbog ljubavi prema Bogu, Crkvi i domovini Hrvatskoj, u 27. godini života, na području delničke vojarne, strijeljali partizani. Tijelo mu nikada nije pronađeno.
Program je započeo ispred župne crkve blagoslovom bisti ubijenih svećenika Stjepana Horžića i Ladislava Šporera, a blagoslovio ih je riječki nadbiskup Mate Uzinić. Nadbiskup se u molitvi prisjetio i ostalih trinaest svećenika koji su djelovali na području današnje Riječke nadbiskupije, a ubijeni su u Drugom svjetskom ratu i poraću, kao i svih žrtava totalitarnih sustava nacizma, fašizma i komunizma s područja današnje Riječke nadbiskupije.Pomolio se i za poginule hrvatske branitelje i druge žrtve Domovinskog rata, ali i za one koji su i u takvim vremenima uspjeli očuvati mir – među kojima je osobito istaknuo sina ovog mjesta prof. Franju Starčevića – i sve druge žrtve ljudske mržnje. U molitvu je uključio i poziv na opraštanje. Tom prigodom, prije blagoslova bisti, župnik Ante Zovko uputio je prigodan govor, a dvojica krizmanika pročitali su Horžićevu oporuku napisanu 6. prosinca 1943. Svijeće su, nakon blagoslova, najprije položili prvopričesnici, a zatim i okupljeni župljani.
Jubilej je prilika za pročišćenje povijesnog pamćenja
Nakon blagoslova bisti, nadbiskup je predvodio misu u župnoj crkvi i na početku propovijedi podsjetio na Bulu proglašenja Jubileja 2025. „Spes non confundit“, koja govori o mučenicima kao svjedocima nade, „pozivajući nas da čuvamo njihovo svjedočanstvo kako bi naša nada bila plodonosna.“ Svratio je pozornost na Pismo koje je uputio vjernicima uz svetkovinu sv. Vida 2024., najavljujući poseban Jubilej Riječke nadbiskupije, 100. obljetnicu osnivanja biskupije u gradu Rijeci. „Polazeći od složene prošlosti Riječke biskupije koja je nastala u vrijeme talijanske uprave i prošla kroz burno razdoblje obilježeno totalitarizmima dvadesetog stoljeća koji su ostavili dubok trag, svratio sam našu pozornost na potrebu kajanja, oprosta i pomirenja kako bi nam jubilej bio prilika za pročišćenje povijesnog pamćenja i izbjegavanje napasti u koju svi lako možemo upasti da nam povijesno pamćenje postane sjećanje na drugoga koji nam je bio (i često, nažalost, ostao) neprijateljem, na ideologije i režime koji su prolazili preko ovoga teritorija ostavljajući iza sebe žrtve, na zlo koje su počinili drugi i drugačiji, često naši susjedi, a da naše pamćenje ne postane pomireno pamćenje i naš jubilej prilika za susret i novi hod zajedno. A tek s pomirenim pamćenjem moguće je napraviti i korak naprijed prepoznajući među žrtvama – na čijoj strani uvijek moramo biti bez obzira pripadaju li našoj zajednici ili drugoj zajednici – one koji nisu samo žrtva nego su i mučenici, svjedoci Isusa Krista i njegove ljubavi za sve, čak i same zločince.“
Potrebno nam je pomireno pamćenje
Komentirajući pročitani evanđeoski ulomak (Mk 4,21-25) istaknuo je da Božja riječ u našem životu ima smisla samo ako je nismo stavili ‘pod sud ili pod postelju’, odnosno odložili negdje na policu da skuplja prašinu, nego je čitamo i slušamo i tako joj dopuštamo da ona osvjetljava i usmjerava naše životne izbore. Ali, slika svjetiljke se može primijeniti ne samo na Božju riječ, nego i na Isusa. I mi smo, kako nas Isus uči u Matejevom evanđelju, svjetlost svijeta i potrebno je pitati se kojim svjetlom odsijevamo,odnosno „je li ono što činimo doista dobro i poticajno, usklađeno s evanđeljem i njegovom temeljnom porukom o blizini Božjeg kraljevstva i snazi Božje ljubavi. Jer, nekad se i anđeo tame znade zaogrnuti u anđela svjetlosti.“ Kad je netko autentičan, Kristov, on je mnogima privlačan. Isusa su mnogi ušutkavali, smetao je, protiv njega su stvarali urote i na kraju su ga ubili, ali nisu uspjeli ugasiti njegovu svjetlost. Dapače, rasplamsali su je, rekao je Uzinić.
„Ono odbacivanje koje se dogodilo Isusu i pokušaj da ga se ušutka, da se sakrije njegova svjetlost, dogodilo se i mnogima nakon njega. Povijest Crkve puna je primjera onih kojima su smetali jer su, u vremenima tame, slijedili Isusa i živjeli evanđelje. Željelo ih se staviti ‘pod sud ili pod krevet’, ali oni nisu mogli nego li biti na svijećnjaku, kako bi i drugima osvjetljavali put. I zato su ih ubili. Ali ih nisu uspjeli ugasiti. Dapače oni sada još jače svijetle. Naša bi zadaća bila na temelju povijesnih izvora procijeniti je li se to dogodilo i dvojici svećenika kojih se danas spominjemo, kao i nekom među drugom trinaestoricom svećenika, kao i drugih vjernika, koji su živjeli i djelovali na području naše biskupije i stradali su u vihoru Drugog svjetskog rata i poraća.“
U tom procjenjivanju potrebno je izbjegavati „zamke predrasuda i krivih sudova, gledajući i na te događaje u svjetlu Isusa Krista i njegovog evanđelja, a ne na temelju naših vlastitih preferencija.“, upozorio je nadbiskup zaključujući da nam je na tom putu potrebno pomireno pamćenje, koje ne primjećuje samo ono loše kod drugoga i drugačijega nego i ono dobro i uključuje ponizno priznanje naših pogrešaka i pogrešaka pripadnika naše zajednice.
Nakon liturgijskog slavlja, u Domu kulture Mrkopalj predstavljena je knjiga “Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku”, aktualnog mrkopaljskog župnika Ante Zovka.
Objavljeno: 31. siječnja 2025.
