Drugoga dana trodnevnice uoči obilježavanja godišnjice mučeništva bl. Miroslava Bulešića u Svetvinčenat, Blaženikovu rodnu župu, su hodočastili vjernici Porečkog dekanata. Misno slavlje predvodio je porečki dekan preč. Lino Zohil, a prigodnu je homiliju izrekao župnik Svetvinčenta vlč. Darko Zgrablić, koji je okupljenim na početku izrazio dobrodošlicu.
Na početku homilije, vlč. Zgrablić je posvjestio, značaj samog mučeništva. „Mi stvarnost mučeništva promatramo nekako romantično. Nekako po strani stavljamo teškoću, ostavljenost i napuštenost Betlehemske štalice. Više volimo gledati toplinu, ono što je lijepo, nego ono križovito i krvavo“. U tom je kontekstu propovjednik podsjetio, i kako hrlimo u crkve na Cvjetnicu, a zaboravljamo da je to Nedjelja Muke Gospodnje. „Tako i mučenike volimo gledati kroz njihov zagovor, kroz njihovu pobjedu, ali samu činjenicu, žrtve života, muke, prolivene krvi, patnje kroz koje su prošli, pa i ne samo patnje muke, nego i sve patnje života, sve žrtve kroz koje su morali proći i odricanje u svome životu, da bi postigli tu svetost za kojom mi navodno čeznemo, odbacujemo. Zašto? Zato jer ne činimo sve ono što su mučenici i sveci činili i ne živimo onako kako su oni živjeli. No, Crkva nam daje svece, mučenike, blaženog Miroslava ne samo da molimo zagovor, nego da ih nasljedujemo, ali nama je to teško. Zašto? Zato ne vjerujemo u riječi Prvog čitanja ‘duše su pravednika u ruci Božjoj’. Moj je život u Božjoj ruci.“ Propovjednik je vjernike stoga potaknuo „ako molimo već zagovor blaženog Miroslava i prikazujemo sve svoje zemaljske potrebe, ajmo prikazati još više i danas i trajno naše duhovne potrebe. Pomozi mi, blaženi Miroslave, zagovaraj moj život da raste moja vjera, da je moj život u Božjoj ruci“.
Govoreći o križevima u životu, propovjednik je naglasio, kako mi obično molimo da nam Gospodin da lakši križ, da nas oslobodi od križa. „Zapravo molimo: odagnaj taj križ od mene. No, sveci mole drugačije. Miroslav je molio kad je bio križ u pitanju ‘ako je Gospodine za moje dobro, ako je za spasenje moje duše, i ako je za spasenje mojih vjernika, Ti mi daj još’. Netko će reći da je tu, po srijedi, možda nekakav mazohizam, da čovjek želi patiti, no nitko normalan ne želi patiti. Isus nije želio patiti. U Getsemaniju znoji se krvavim znojem i moli: ‘ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša, ova kalež, ali ne moja, nego Tvoja neka bude volja’. To je i Miroslavovo mladomisničko geslo“. U tom je kontekstu propovjednik podsjetio „koliko smo puta u Oče našu izgovorili te riječi, no jesmo li doista svim srcem to mislili, ili smo taj Oče naš izmolili s namjerom da bude volja moja, volja naša?“
„Predivno je slušati i čitati o posljednjim trenucima života blaženog Miroslava koji umire u miru. A gubi život, gubi sve, ostaje bez svega, ali zato što je ‘njegova duša u ruci Božjoj i njega se ne dotiče nikakva muka’. I on je slobodan“, rekao je propovjednik, te nastavio „onoliko, i u onoj mjeri u kojoj svoj život stavljamo u Božje ruke, u toj mjeri ćemo biti slobodni, u toj mjeri ovaj svijet nam doista ne može ništa. Citirajući i parafrazirajući odlomke svetog Pavla, propovjednik je jedne godine u Krašiću za blagdan blaženog Alojzija Stepinca upitao ‘što može svijet onome kome je i smrt dobitak’. I Isus je oprostio s križa, oprostio je i Miroslav, jer je Bog u njemu, Božji mir se u njemu proslavlja. Mir koji je potpuna suprotnost mržnji. Mir koji je potpuna suprotnost mržnji. Mržnja je najveći nemir. Miroslav je bio uronjen u Isusa, zato ga i mi danas častimo“.
Govoreći o svecima, propovjednik je podsjetio kako su oni ljudi u kojima prepoznajemo Boga. „Svetac je svojevrsna monstranca, pokaznica, koja u sebi nosi živoga Boga. Svetac je čovjek u kojem se tog Boga može vidjeti. Mi smo ponekad, možda više kao svetohranište, zatvorena vratašca. Znamo, tu je, ali ga se ne vidi baš. Tako je s našim životom. Neka se vratašca našeg svetohraništa otvore. Neka Bog kojeg ćemo i u ovoj Euharistiji primiti zasja našim životom. Za dva dana bit će 77 godina od kada je ova krv potekla. 77 godina ta krv tako snažno govori nama, odmaknutima 77 godina, ali govorila je i onima tada, čak i kad se nije smjelo govoriti o toj krvi“. Govoreći o mučeništvu podsjetio je na bijelo i crveno mučeništvo, o čemu govori i blaženi Miroslav. „Mi smo pozvani na crveno i na bijelo, nadam se da tog crvenog neće biti u našem životu. Ali i dan danas, kršćani umiru zato što su kršćani. No, pozvani smo u našem svijetu, u našoj sredini živjeti to bijelo mučeništvo. A to je umirati svaki dan za Krista. Umirati sebi. Ako je mogao Miroslav, mogu i ja. Ja kao svećenik, ti kao časna sestra, otac, majka, brat, sestra, sin, kćer. Ti kao čovjek, kao kršćanin, svi mi zajedno možemo. Da, to košta, jer sve što vrijedi košta“ naglasio je uz ostalo vlč. Zgrablić.
Trećega dana trodnevnice u Svetvinčentu je predviđeno hodočašće vjernika iz Labinskog dekanata.
Txt: G. Krizman
Foto: Župa Svetvinčenat
