Uvodna riječ nadbiskupa Dražena Kutleše na otvorenju 64. teološko-pastoralnog tjedna

Izražavam veliko zadovoljstvo što vas mogu ovdje pozdraviti i poželjeti vam dobrodošlicu. Posebno želim izraziti zahvalnost organizatorima ovog skupa koji svake godine s predanošću nastavljaju inicijativu započetu davne 1961. godine od strane tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Šepera.

Teološko-pastoralni tjedan, koji je postao prepoznatljivim događajem, ima za cilj obnovu i nadopunu teološkog znanja, identificiranje problema i izazova našeg vremena te zajedničko promišljanje i traženje rješenja.

Dokument Hrvatske biskupske konferencije iz 2018. godine, pod nazivom „Da vaša radost bude potpuna“, koji se odnosi na katehezu i rast u vjeri u suvremenim uvjetima, naglašava da je kateheza odraslih ključna točka za katehezu djece i mladih, te ističe potrebu za prijelazom s tradicionalne na osobnu, zrelu i svjedočku vjeru (usp. br. 44).

Blaženi Alojzije Stepinac bio je svjestan važnosti pouke odraslih u vjeri za ostvarivanje ciljeva kateheze djece i mladih, rekavši: „Odraslima je potrebna pouka da djeluju na druge (primjerom i riječju) i spase sami sebe!“ (A. Stepinac, Crkva Majke Božje Lurdske, 14. veljače 1945. godine).

Primjećujemo da je briga za spasenje duša, koja je bila tipična za prošla vremena, u Crkvi danas gotovo nestala. Nažalost, došlo je do toga da se pojam „spasenje duše“ tumači kao bijeg od odgovornosti za zajedničko dobro, zbog čega se kršćanstvo ponekad promatra kao sebična potraga za spasenjem koja ne služi drugima (usp. Benedikt XVI., U nadi spašeni, 16). Ipak, kršćanska poruka o spasenju po Isusu Kristu nije izgubila na svojoj aktualnosti. Naprotiv, kako papa Benedikt XVI. ističe: „U surovosti tehniciziranoga svijeta u kojemu osjećaji više ništa ne vrijede, raste očekivanje spasonosne ljubavi koja se besplatno daje“ (Benedikt XVI., Što je kršćanstvo, str. 101).

Ove riječi aktualiziraju temu spasenja, ističući besplatno Božje milosrđe kao znak vremena. Važno je napomenuti da milosrđe ne znači banalizaciju zla ili negiranje Zloga, već predstavlja poziv na autentično obraćenje i sudjelovanje u Kristovim patnjama, koje nas podsjećaju na cijenu našeg otkupljenja. Nije li, na kraju krajeva, srž evangelizacije i kateheze upravo svečani navještaj spasenja koje nam je ponuđeno u Isusu Kristu?

Papa Franjo nas poziva na obnovu misijske naravi Crkve, podsjećajući nas da „Svako učenje doktrinȃ mora nalaziti svoj odraz u načinu života onoga koji ih naučava, koji svojom blizinom, ljubavlju i svjedočenjem budi pristanak srca“ (Evangelii gaudium, 42). Ovaj poziv je zahtjevan jer traži osobni rad, priznavanje ograničenja i ranjivosti, hrabrost da se ne daju odgovori na sva pitanja i ostavljanje prostora vjeri koja uvijek nosi tajnovitost, ne umanjujući čvrstoću prianjanja uz nju.

Nakon vremena u kojem se vjera prenosila u tajnosti, i vremena nakon demokratskih promjena kada je vjera ušla u javni prostor, suočeni smo s novim izazovima. Nažalost, nije se dogodio očekivani procvat vrednota na koje nas je pozvao Ivan Pavao II. tijekom svoga Drugog apostolskog putovanja u Hrvatsku.

Stoga, želim da ovakvi skupovi i teme koje razmatrate doprinose prije svega duhovnoj i moralnoj obnovi naše Crkve. U središtu te obnove, kako naglašava papa Franjo, treba biti navještaj: „Isus Krist te ljubi, dao je svoj život da te spasi i sada je živ i uz tebe je svakoga dana da te prosvijetli, da te ojača, da te oslobodi“ (Evangelii gaudium, 164).

Pozivam vas da u ciljevima kateheze odraslih osvijetlite i suvremenom čovjeku približite istinu vjere o potrebi spasenja milošću Kristovom, približite lice milosrdnog Oca te istaknete koliko su nam drugi važni za našu vječnu i vremenitu sreću.

U nadi da ćete se odazvati ovom pozivu i potrebi Crkve, zazivam na vas Božji blagoslov i želim vam uspješan i plodan rad.