Na svetkovinu Svih svetih, u petak 1. studenog, sisački biskup Vlado Košić predvodio je misno slavlje ispred crkve Pohoda BDM na sisačkom Viktorovcu, u neposrednoj blizini Gradskog groblja. U koncelebraciji bili su biskupski vikar Marko Cvitkušić, kancelar Janko Lulić, dekan i domaći župnik Ivan Faletar te više svećenika, a služio je đakon Croat Balija.
U homiliji, biskup je istaknuo kako današnjim blagdanom slavimo zajednicu spašenih na nebu s nadom da su među njima naši najmiliji koji su završili svoj zemaljski put i prešli s ovoga svijeta na drugi, kao i da ćemo se i mi jednog dana njima pridružiti i biti ponovno zajedno, u Bogu. „Je li to utopija, mjesto koje ne postoji? Mogli bismo tako reći gledajući samo iz zemaljske perspektive. Kada vidimo sve te ratove, mržnju među ljudima, ubojstva, prijevare… zar ne izgleda nemoguća misija: biti svet? Gospodin nas međutim danas uči gledati iz njegove, nebeske perspektive – sub specie aeternitatis. To dakako nije lako, ali ako smo u Bogu, nije ni teško. Ljestvica vrijednosti gledajući iz Božje perspektive je drukčija negoli samo ljudska odnosno zemaljska“, upozorio je biskup.
U nastavku, biskup je govorio o tome kako mi ljudi često prosuđujemo vrijednost nečijeg života prema njegovoj uspješnosti. „Ako je netko postao neki slavni, priznati ili bogat čovjek, to nam se čini da je (bio) ispunjen i vrijedan život. Ipak nije tako u Božjim očima. Upravo o tome govore nam svi sveti, oni koje danas promatramo svojim duhovnim očima, među kojima ima mnoštvo onih koji nisu proglašeni – niti će ikad biti – svetima. Njihovih imena nema u kalendaru, njih se ne spominje među velikanima ovoga svijeta niti im se podižu spomenici. Njima nitko više niti ne zna imena, niti im imena stoje na natpisima ulica i trgova. Ne, nikako ne smijemo zanemariti naše poznate velikane i svece. Dapače, oni prednjače među njima, među svima svetima, no danas posebnu pozornost trebamo pokloniti baš onima koji su nepoznati a bili su velika srca, ljudi široke duše i pravi ostvareni Božji ljudi. Mi smo baštinici ljudskosti upravo njih i njihove vjere“, rekao je biskup te se zapitao što to čini neke ljude blaženima i svetima koje danas slavimo. „Najprije, valja vidjeti da je svaki čovjek koji je (bio) svet, zapravo veliki obdarenik Božji: Bog mu je naime darovao tu osjetljivost duše kojom pomaže drugima koji su u nevolji, koji ljubi iznad svega Boga i u njemu svakog čovjeka. Milost koja boravi u čovjeku djelo je Božje, a ne ljudsko. Čovjek dakako mora surađivati s Božjim darom, ali sve dobro Božje je djelo. Drugo, ta nepoznanica – naime to da ne znamo koliko se ljudi spašava, koliki su proslavljeni u nebu (nasuprot onima koji se ne spašavaju, koji propadaju) – također je velika milost za nas. Naime, kada bismo znali koji su to naši najmiliji koji su se spasili i koji se nisu spasili, mogli bismo upasti u krivi način ponašanja i život bi naš bio previše normiran, mogao bi prijeći u neku rutinu, šablonu, neosobni odnos. A Bog želi da se trudimo i uvijek se s njim osobno odnosimo… On je naša referentna točka, onaj o kome sve ovisi. On nam daje naše sposobnosti i snagu Duha da sve što je dobro ostvarimo“.
Na kraju, biskup je poručio kako nas Bog tako ostavlja u neznanju kako bismo neprestano bili u nadi. „Jer kada bismo sve znali ne bi bilo mjesta nadi i riziku. A to je dobro, što znamo koliko nam je potrebno a ne znamo sve. A što znamo? Znamo da se Bog smiluje svima koji ga traže. On je uvijek dobrostiv duši koja ga želi, koja – drugim riječima – želi činiti dobro a izbjegavati zlo“, zaključio je biskup.
Nakon mise biskup se zajedno sa svećenicima i okupljenim vjernicima, u procesiji uputio do središnjeg križa Gradskog groblja gdje su molili za pokoj svih duša čiji su posmrtni ostaci pohranjeni na ovom groblju.
