Sprovod vlč. Ivana Plješe u Rabu

U ponedjeljak 20. travnja, u Rabu na gradskom groblju, održana je sv. Misa zadušnica i sprovodni obredi za vlč. Ivana Plješu, umirovljenog svećenika Krčke biskupije, koji je umro u petak 10. travnja u Karlsruhe (Njemačka), u 89. godini života i 65. godini svećeništva. Misu zadušnicu u crkvi sv. Frane na groblju predvodio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak u koncelebraciji više svećenika. Biskup Ivica uvodeći u misno slavlje rodbini pokojnika prenio je izraze sućuti kardinala Josipa Bozanića. Okupljenima se obratio i homilijom.

Uveo je u propovijed riječima sv. Pavla iz poslanice Solunjanima »Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime« (1 Sol 4,13-14) te nastavio: „Malo je sigurnosti u našem ljudskom životu.

A i one rijetke za koje mislimo da ih imamo svakodnevno ih može promijeniti ili uništi nešto što nam se može dogoditi iznenada i neočekivano. Međutim, postoji jedna sigurnost koju nikada nitko ne može poreći: smrt. Ona je u našem životu kao stanje koje živi u nama.

Ona je naša egzistencijalna stvarnost i ni na koji način ju ne možemo ukloniti iz sebe. Vjera, naša kršćanska vjera, prihvaća ju ne kao rezignaciju, kao beznađe, nego kao polazišnu snagu prema konačnom ostvarenju našeg spasenja.“ U nastavku je pojasnio: „Rezignacija dolazi od latinske riječi re-signare – spustiti koplje i barjak na bojištu, tj. predati se, priznati poraz.

U smrti se mi predajemo, priznajemo da su nas naše tjelesne snage napustile, ali se ne predajemo u očaju nego u nadi. Smrt je posljedica grijeha i mi moramo umrijeti grijehu kako bismo mogli živjeti u Bogu. U smrti je poražen samo grijeh i ono što nas je odvajalo od potpunog zajedništva s Bogom.

A ono što nas odvaja od Boga to nas odvaja i od čovjeka. Ako nismo u miru s Bogom nismo ni s čovjekom. U smrti se događa naše radikalno čišćenje od grijeha kako bismo napokon bili onakvi kakve nas je Bog zamislio i stvorio na svoju sliku i na sliku svoga Sina Isusa Krista.

Umire grijeh, a kroz smrt, i ono što zovemo čistilište, nastupa stanje našeg pročišćenja do konačnog gledanja Boga licem u lice. Već je starozavjetni Mudrac, nadahnut Duhom Božjim, posvjedočio: »Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane« (Mudr 1,13-14).

To vjerujemo i tomu se nadamo: Bog je sve stvorio da postoji i živi. Smrću završava jedan period našeg života. Završava ovo zemaljsko putovanje i započinje vječnost.“ Nadovezujući se, u nastavku je homilije biskup Ivica podsjetio na pokojnog vlč. Ivana riječima: „Naš pokojni brat svećenik Ivan dobar dio svog života proveo je kao putnik između Njemačke i Hrvatske. Iako je već bio star i bolestan na Blagovijest je krenuo iz Rijeke natrag u Karlsruhe. Na vazmeni četvrtak je primio svete sakramente, a sutradan ga je Gospodin pozvao k sebi.

Možda je osjećao da se mora vratiti ondje gdje je proveo najveći dio svog svećeničkog života i ondje završiti svoj zemaljski hod kako bi ga sada drugi dovezli natrag u njegov zavičaj gdje će počivati i čekati uskrsnuće mrtvih.“ te zaključio: „Neka mu na putu prema vječnosti pomogne ova sveta euharistija koju slavimo za pokoj njegove duše, a uskrsnuli Gospodin neka mu udijeli svoj mir i dioništvo svoje nebeske proslave.“ Mons. Franjo Velčić, generalni vikar, na kraju je misnog slavlja pročitao oproštajni govor don Stjepana Matijevića u ime salezijanske zajednice u Karlsruhe. Don Stjepan je opisao životni put vlč. Plješe posebno se osvrnuvši na njegov misionarski rad kao voditelja Hrvatske katoličke misije Karlsruhe od 1970. do 2005. godine.

Progovorio je o njegovom svećeničkom radu, susretanju i pomaganju hrvatskim iseljenicima, poučavanju vjerskog života te istaknuo: „Ostavio je neizbrisiv pečat u vjernicima svoje Misije kroz otvorenost i spremnost pomoći. Don Ivan je osmjehom i osjećajem za obični puk, kojega bi često nazivao sirotinjom, te s velikom pomoću s. Danijele i kolega svećenika u susjednim misijama, uspijevao nadvladavati sve teškoće i zapreke na koje je nailazio.

On je sebe smatrao svećenikom koji je poslan naviještati Evanđelje, dijeliti sakramente, držati djeci vjeronauk u tada redovitoj nastavi koja je do priznanja Hrvatske bila neka kombinacija njemačkog i jugoslavenskog školskog programa. Nakon što je otišao u mirovinu, don Ivan je nastavio pomagati svećenicima slavljima svetih misa, ispovijedanjem, ali i kritikama koje je znao uputiti svojim nasljednicima. Don Ivan je proživio jedan bogat svećenički život, ispunjen brigom za duše, dijeljenjem svetih sakramenata, osobnim teološkim promišljanjem i učenjem.

U svim se prigodama predstavljao kao katolički svećenik. Možda je nekada u svojoj naivnosti bio i prevaren, možda su mu nekada nešto i podmetali, i mislim da bismo mnogi trebali u ovom trenutku reći: Oprosti nam, don Ivane, što te nismo uvijek razumjeli, prihvatili, ponudili pomoć! Tek sad ćemo shvatiti kakav je velik među nama bio mali čovjek iz hrvatskog puka!“ Prije ovog posljednjeg ispraćaja na Rabu, u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Karlsruhe, u petak 17. travnja 2026., u crkvi sv. Mihaela, slavljena je sveta misa zadušnica i svečani ispraćaj. Više o tome može se pročitati na poveznicama ( Ispraćaj u Karlsruhe i Oproštajni govori ).

Rapski župnik i dekan mons. Mladen Mrakovčić pročitao je izraz sućuti pristigle od vlč. dr. Tomislava Markića, nacionalnog ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu koji je podsjećajući na dugogodišnji misionarski rad vlč. Plješe istaknuo: „Njegova vedrina, dobro raspoloženje i lijepa narav ostat će svima nama koji smo ga poznavali u dobrom i lijepom sjećanju. Vjerujem kako je ostavio dubok trag u životima onih koje je susretao i kojima je služio u svom svećeničkom pozivu.“ Uslijedili su zatim sprovodni obredi koje je isto prevodio biskup Ivica Petanjak.

Lijes s pokojnikom je iz crkve sv. Frane, u pratnji svećenika, sproveden do svećeničke grobnice na gradskom groblju u Rabu gdje je položen. } } } }