S tajnicom Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života s. Simonom Brambilla za L’Osservatore Romano razgovarao je Nicola Gori, izvijestio je 20. siječnja 2024. Vatican News, prenosi IKA.
Medicinska sestra, sa specijalizacijom iz psihologije i iskustvom u pastoralu mladih u Mozambiku, 2011. je bila izabrana za vrhovnu poglavaricu sestara Misionarki Consolate te ponovno izabrana 2017. Tu dužnost vršila je do svibnja 2023. Sestra Simona Brambilla, prva je žena koja je od 7. listopada 2023. na službi tajnice Dikasterija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. O novoj službi govorila je u intervjuu za L’Osservatore Romano.
S kojim ste duhom krenuli u ovu novu etapu svog poslanja kao posvećena žena?
Ovu molbu pape Franje prihvatila sam kao poziv koji me propituje i duboko zahvaća kao osobu, ženu, kršćanku, redovnicu, misionarku. Poziv je to prije svega na slušanje, razumijevanje, osjećanje, učenje. I to pokreće sve u meni: vanjska i unutarnja osjetila, tijelo, pamćenje, intelekt, srce, osjetljivost, dušu. U ovom početku služenja u Dikasteriju doživljavam neku vrstu postupnog usmjeravanja svog bića na ovu novu misiju, doista drugačiju u usporedbi s prethodnim iskustvima.
Našla sam gostoljubivo, obiteljsko, dobrohotno okruženje. I to mi je velika pomoć. Znam da moram puno učiti od svih i osjećam potrebu naučiti od onih koji imaju mnogo više iskustva i sposobnosti od mene u ovoj vrsti služenja posvećenom životu. Uzdam se u pomoć i molitve svih osoba, muškaraca i žena. Povjeravam se Djevici Mariji, Majci Tješiteljici, Ženi par excellence, onoj koja s najvećom nježnošću i hrabrošću, poniznošću i strašću, krotkošću i ustrajnošću zna okupiti, ujediniti, utješiti svoje sinove i kćeri, čuvajući i potpirujući vatru u cenakulu gdje život raste i gdje se svi osjećaju „kod kuće“.
Koliko Vaše misionarsko iskustvo utječe na ovu službu u Dikasteriju?
Ne mogu odvojiti svoj život od misije. Stoga u ovu novu službu, donoseći ono što jesam, donosim i svo misionarsko iskustvo koje mi je Gospodin dao da mogu živjeti. Misija mi je otvorila srce za divljenje prepoznavanja Božje prisutnosti, sjemena i plodova Božjeg Duha u narodima, u različitim kulturama, u raznim religijskim tradicijama, u dubinama ljudi s njihovim različitim, jedinstvenim, svetim životnim pričama. Otvorio me radosti plodne razmjene između različitih ljudi, iskustvu interkulturalnosti unutar zajednice i s ljudima kojima sam poslana, zajedničkom istraživanju, međureligijskom dijalogu, ljepoti zajedničke izgradnje mostova preko kojih mogu prelaziti mudrost i iskustva. Očito sve to uključuje napor, ali život i ljepota koje te interakcije oslobađaju neizmjerno nadvladavaju težinu napora i poteškoća te im daju pravo značenje.
Misija me također dovela do toga da na egzistencijalni način uživam u najbitnijem smislu da sam Crkva: Crkva postoji da bi evangelizirala, Crkva je poslanje, misija, ona je komunikacija Božje ljubavi prema svima, ona je izlazak prema periferijama, a najviše periferne periferije su one u kojima se evanđelje ne poznaje i gdje srca, često zbog dubokih i nečuvenih rana i boli, još nisu otvorena za prihvaćanje Isusa. Misije su me potaknule na put jednostavnosti i esencijalnosti, što osjećam potrebu obnavljati svaki dan: pred osiromašenom braćom i sestrama lišenima onoga što je potrebno za dostojanstven ljudski život, osjećam se potaknuto da se probudim iz svojih snova, da se obraćam iz svojih lamentacija, da ne dopustim sebi da se smjestim u nekakvu udobnost.
Osjećam da sve dok brat i sestra još pate, dok su napušteni, pod teretom rata, nasilja, zlostavljanja, ravnodušnosti, iskorištavanja, da nemam pravo živjeti „miran“ život. Nadalje, misionarsko iskustvo zapalilo je u meni novu osjetljivost na malenost, krhkost, ranjivost kao mjesta u kojima Bog voli živjeti i iz kojih voli evangelizirati, daleko od parametara veličine, vidljivosti, moći, dominacije. Čini mi se da bi sve to moglo imati implikacije u ovoj novoj službi posvećenog života, koja, u kojem god obliku bila izražena, u sebi uvijek nosi misijsku dimenziju.
Kako primijeniti sinodalnost na ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života?
Volim ovdje citirati Sažeto izvješće prvog zasjedanja XVI. redovne opće skupštine Biskupske sinode o sinodalnosti: „Ne jednom je posvećeni život bio prvi koji je uočio promjene u povijesti i shvatio pozive Duha: i danas Crkva treba njegovo proroštvo. Kršćanska zajednica također s pozornošću i zahvalnošću gleda na dokazane prakse sinodalnog života i zajedničkog razlučivanja koje su zajednice posvećenog života razvile tijekom stoljećâ. Od njih također znamo da možemo naučiti mudrost koračanja zajedno. Mnoge kongregacije i instituti prakticiraju razgovor u Duhu ili slične oblike razlučivanja u obavljanju provincijskih i generalnih kapitula, za obnovu struktura, promišljanje stilova života, aktiviranje novih oblika služenja i blizine najsiromašnijima.
U drugim slučajevima, pak, nalazimo ustrajnost autoritarnog stila, koji ne ostavlja mjesta za bratski ili sestrinski dijalog.“ Zapravo, u mnogim stvarnostima posvećenog života sinodalnost se primjenjuje, razrađuje, živi, s evanđeoskim, blagotvornim, oživljavajućim učincima na posvećene muškarce i žene te na poslanje koje im je povjereno. U drugim kontekstima sinodalni hod ometaju reduktivno i pogrešno shvaćanje i praksa posvećenog života i službe autoriteta. Čini se da Sažetak doprinosa o sinodalnosti koji su sastavile Međunarodna unija viših redovničkih poglavara i poglavarica na temelju doprinosa 224 kongregacije – 169 ženskih i 55 muških – koje su sudjelovale u savjetovanju tijekom sinodskog procesa, čini mi se nudi zanimljiv uvid u radosti i poteškoće sinodalnosti, barem u ustanovama posvećenog života.
Kakvu ulogu ima formacija u ustanovama?
Formacija, u svakom stupnju, dimenziji i modalitetu, ima presudnu ulogu u cjelovitom rastu posvećenih osoba i, posljedično, u razvoju zdravih i evanđeoskih međuljudskih odnosa, zajednica i sinodalnih procesa, putova posvećenog života autentično potaknutih vatrom ljubavi prema Kristu te prema braći i sestrama. Željela bih istaknuti ozbiljnu pozornost koju zaslužuju razlučivanje i pratnja pozvanih osoba prije ulaska u institut ili družbu, kako bi se provjerili osnovni zahtjevi kandidata i kandidatica na ljudskoj, duhovnoj i motivacijskoj razini. Ova provjera zahtijeva duže vrijeme, pažnju na osobne i međuljudske procese, poznavanje sredine i kulture kandidata. Razlučivanje se, nakon što je osoba ušla u zvanje, nastavlja kroz sustavnu i pozornu osobnu pratnju, potpomognutu skupnom pratnjom. Pažljiva priprava na duhovnom, teološkom i stručnom području ima neospornu važnost u formiranju ispravne sposobnosti razumijevanja, obrade, vrednovanja i kritičkog prosuđivanja.
Često, međutim, problemi, patnje i poteškoće u življenju posvećenog života, u međuljudskim odnosima, u odnosu autoriteta i poslušnosti te u razumijevanju i življenju sinodalnosti proizlaze iz neke vrste rane, praznine ili slabosti na dubljim razinama, u koje se možda nikad nije zašlo, koje su mnogo manje prihvaćene i integrirane. Formacija koja zahvaća i otvara najdublja područja osobe za evanđeosku preobrazbu stoga je neophodna za zdrav, radostan, sinodalni, evanđeoski posvećeni život. Potrebno je odlučno uložiti u ozbiljno razlučivanje te u ispravnu cjelovitu, početnu i trajnu formaciju, ne dopuštajući da nas zanese fascinacija glede brojnosti, opsega naše prisutnosti, veličine naših djela, vidljivosti naših struktura. Takva fascinacija ne smije ukrasti slobodu da budemo ono što jesmo: jednostavni znakovi Kraljevstva, Kraljevstva koje Isus voli izražavati skromnim slikama sićušnog zrna gorušice, malog kvasca u masi, blaga skrivenog u polju, izvijestio je Vatican News. (kta/ika)
