U četvrtak 30. svibnja svečano je proslavljena svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo. Svečano euharistijsko slavlje u krčkoj je katedrali predvodio krčki biskup mons. Ivica Petanjak. Koncelebrirala su osmorica svećenika i redovnika.
U homiliji biskup Petanjak poručio je:
Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove kazuje veliko otajstvo naše vjere: pod prilikama kruha i vina primamo pravo Tijelo i Krv Kristovu, tj. primamo samoga Krista. Kao i na svetkovinu Duhova, tako i danas opet se prima božanska osoba, živa osoba.
To je Isusova želja. Slaveći posljednju večeru sa svojim učenicima, uoči svoje muke i smrti, Isus blaguje židovsku Pashu i obred Pashalne večere u kojem se zaziva Božji blagoslov nad kruhom i vinom, Isus pretvara u trajni i vječni spomen na sebe i kaže učenicima da kad god se sastanu u njegovo ime i blaguju kruh i vino te izgovore dane riječi nad njima i oni će postati njegovo Tijelo i njegova Krv. To je Isusova želja i njegova oporuka.
No važno je promotriti i sve ono što prethodi slavlju Pashalne večere, Isusove upute i pripreme na nju. Isus priprema mjesto, bira prostor, šalje. On točno kaže učenicima kamo trebaju ići, koga će susresti, što će mu reći, što će naći.
Naš život je naš i mi ga možemo htjeti i željeti urediti po našem, ali dobro znademo da najčešće nije tako. Uvijek se netko ubaci s nečim svojim, dogodi se nešto neočekivano i nepredvidivo, promjeni nam plan kompletno ili okrene cijeli život u drugom pravcu.
To su životna upozorenja koja nas potiču da shvatimo da u našem životu Bog uvijek ima inicijativu, on započinje nešto novo, on usmjerava u nekom drugom pravcu, a mi moramo biti pozorni na te naizgled sitnice ili detalje koji najčešće život znače, a mi ako nismo pozorni možemo olako preko njih prijeći, ne primijetiti i ne shvatiti značenje. Euharistija se događa i živi unutar naše stvarnosti koju mi moramo znati prepoznati.
K tome Isus ustanovljuje najveći dar koji je moguće dati, daje nam samoga sebe u trenutku najveće izdaje sa strane jednoga od svojih najbližih učenika (Juda). Poruka koja nadilazi sva ljudska mjerila ponašanja i koju se ne može razumjeti nego je se može samo sa zahvalnošću primiti.
U isto vrijeme sve se to događa kad Isus u svojoj duši proživljava dramu svoga odlaska kroz muku i smrt na križu. U njemu drama, a nama ostavlja sama sebe pod onim najbitnijim bez čega ni jedno živo stvorenje ne može opstati, a to je hrana i piće. Isus želi da shvatimo da ni duhovnog života nema bez svakodnevne duhovne hrane i pića. Kao što se nije moguće najesti i napiti za mjesec dana unaprijed, to vrijedi i za život u duhu.
I na koncu Isus se daruje nama, podržava život drugoga, hrani drugoga. Za euharistiju je bitno da ju se slavi u zajednici, da zajednica slavi. Ne može se slaviti sakrament jedinstva, a ne željeti ga slaviti s drugima i biti posvađani. Kao što je Krist kruh za drugoga to isto ima biti i svaki kršćanin.
Na kraju misnog slavlja uslijedio je ophod s Presvetim oltarskim sakramentom. Budući da se zbog kiše nije mogla odvijati vani, starom gradskom jezgrom, procesija se odvijala u katedrali, s molitvom u kapeli Presvetog Srca Isusovog.
IŽ
