Prvoga dana 64. Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu, 23. siječnja 2024. upriličeno je nekoliko predavanja.
Prof. dr. sc. Ana Thea Filipović govorila je o temi „Kateheza odraslih u kontekstu društvenih i crkvenih promjena: od predvečerja Drugog vatikanskog koncila do Sinode o sinodalnosti Crkve“.
Predavačica je prikazala društvene i kulturne promjene koje su pridonijele prepoznavanju kateheze odraslih kao glavnog oblika kateheze u Crkvi od koncilskog razdoblja do danas na razini crkvenih dokumenata, ali i u mnogim katehetskim naporima u mjesnim Crkvama.
Govoreći o značenju II. vatikanskog koncila, prof. Filipović rekla je da se u brojnim dokumentima govori o katehezi, iako nije izdan nijedan isključivo katehetski dokument. „Nova slika Crkve koja se zasniva na temeljnoj jednakosti svih vjernika na temelju krsne milosti i dostojanstva, kao subjekt crkvenog života i djelovanja, omogućila je osmišljavanje novih didaktičkih modela koji se zasnivaju na dijaloško-partnerskom stilu katehetskog naviještanja“, kazala je. Istaknula je da je kateheza odraslih u prvoj fazi nakon Koncila doživjela „svoje proljeće“ te predstavila načine djelovanja Crkve u tom vremenu.
„Katehetski dokumenti nakon Koncila, svi odreda, naglašavaju da je kateheza odraslih glavni oblik kateheze“, naglasila je predavačica navodeći potom konkretne brojeve određenih dokumenata poput Općeg direktFoto: IKA // Predavanja prvoga dana 64. TPT-a u Zaorija za katehezu.
Govoreći o aktualnoj Sinodi o sinodalnosti Crkve, prof. Filipović poručila je da se ona nadovezuje na još neispunjenu zadaću komunitarne preobrazbe Crkve te je usredotočena na iskustvo Crkve kao zajednice. Naglasila je da obitelj i dalje ima glavnu ulogu u prenošenju vjere, ali i navela neke od brojnih pokreta i inicijativa Crkve danas.
Prof. dr. sc. Stjepan Baloban održao je predavanje o temi „Analiza vjerske prakse u Hrvatskoj: socijalno-etička i pastoralna perspektiva“.
Profesor Baloban na početku je rekao da je pitanje vjerske prakse odraslih u Hrvatskoj samo na prvi pogled jednostavna i razmjerno lako razumljiva tematika. Spominjući različite inicijative koje su se posljednjih godina pojavile u Hrvatskoj, ustvrdio je da se „u vjerskom i crkvenom životu posljednjih 10-15 godina događaju promjene u odnosu na vjersku praksu, a koje do sada nisu temeljitije empirijski uočene i istražene, a nisu ni predmet ozbiljnih crkveno-teoloških rasprava“.
Predavač je potom govorio o prakticiranju vjere koje se „najčešće ograničava na određena područja i na određene načine vjernikova života. Primjerice učestalost odlaska u crkvu, molitva, općenito (ne)primanje sakramenata, eventualno angažman u određenim oblicima crkvenoga života… ili pak vjernikovo ponašanje na etičko-moralnom području u osobnom i obiteljskom životu“. Istaknuo je da su dvije dimenzije kršćanske vjere: individualna i socijalna, dodavši da se obje odnose na cjelokupni život Kristovih nasljedovatelja.
Govoreći o tradicionalnim oblicima vjerske prakse, posebno je spomenuo „hrvatski model“ istraživanja iste, koji se razvio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. „Želim naglasiti da su na temelju tih, ali i drugih istraživanja, hrvatski teolozi obrađivali određene segmente vjerske prakse u Hrvatskoj koji su vezani uz tematike braka i obitelji, pohađanja mise, etičko-moralnih pitanja, solidarnosti, povjerenja u druge ljude i u institucije, pastoralni vid vjerske prakse“, poručio je.
Drugi vid vjerske prakse u Hrvatskoj, kako je prof. Baloban rekao, prisutan je u aktivnostima udruga, pokreta i zajednica koje organiziraju i u kojima sudjeluju vjernici laici. Potom je aktivnosti službene Crkve u Hrvatskoj u odnosu na pitanje laikata od demokratskih promjena podijelio u 2 razdoblja: od 1990. do susreta laika u Osijeku 2001. godine te od 2001. do danas. Istaknuo je da se dio crkvenih udruga prijavljuje kao civilne, odnosno građanske udruge prema civilnom zakonodavstvu RH, a jedan dio katolika se organizira u civilne ili građanske udruge bez bilo kakve povezanosti s crkvenim strukturama. „Takve građanske udruge djeluju kao i sve druge udruge civilnoga društva. Držim da je upravo takvo organiziranje bio jedan od prijelomnih trenutaka u razvoju organiziranog djelovanja vjernika laika u Hrvatskoj.
I tu dolazi do stvarnog ili ‘samo prividnog’ problema kada je riječ o djelovanju tih udruga u društvu. U hrvatskoj javnosti ih se uglavnom percipira kao ‘katoličke’ i ‘vjerske’. Međutim, one djeluju autonomno bez ikakve povezanosti sa službenim crkvenim strukturama“, rekao je dodavši da ta nejasna povezanost zbunjuje hrvatsku javnost.
Predavač je zatim govorio o novijim oblicima vjerske prakse u virtualnom prostoru. „Potrebno je ukazati na novije oblike ‘vjerske prakse u virtualnim prostranstvima’, u ‘bespuću društvenih mreža i aplikacija’ koji se šire, pretpostavljam velikom brzinom, a da ni crkvena ni teološka javnost to ‘ne doživljava’, to jest ne prati dovoljno ozbiljno“, istaknuo je. Poručio je da u tom „virtualnom prostoru“ postoje brojne opasnosti i zamke za odrasle, posebno starije, vjernike laike. „U tom kontekstu treba podsjetiti na važnu činjenicu koja se događa, tj. vjernici se informiraju uglavnom samo o onome što do njih dođe preko određenog portala, internetske stranice ili kruga prijateljica i prijatelja koji ‘su umreženi’“, kazao je prof. Baloban.
Ukazao je na problem koji nastaje kada se određene vjerske skupine povežu „umreže“ i počinju djelovati protiv „onih drugih“ vjerskih skupina koje se ne ponašaju kao oni. „Ono što je potrebno jest – najprije – istražiti što se to stvarno događa oko nas u odnosu na pružanje vjerske ponude i vjerskih sadržaja? Tko bi to trebao učiniti? Odgovor je jednostavan i jasan: teolozi i službena Crkva u Hrvatskoj“, ustvrdio je.
Glede trenutačnih teoloških prioriteta u Hrvatskoj, predavač je istaknuo da su, nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, svi nastavnici kao teolozi i teologinje pozvani svojim znanstvenim i stručnim angažmanom doprinositi razvoju hrvatske teologije. „Veliki broj teoloških radova u knjigama i časopisima kao i stručnih radova te brojnih nastupa i aktivnosti u hrvatskim crkvenim medijima dovodi do utemeljenog zaključka da Hrvatska posjeduje iznimno velik teološki potencijal od kojega se s pravom očekuju doprinosi na različitim područjima crkvenoga i društvenoga života u Hrvatskoj“, poručio je te upitao je li taj teološki potencijal na odgovarajući način i u očekivanom opsegu dao svoj doprinos analizi konkretne hrvatske crkvene i društvene situacije.
„Katkada se čini da se stvari oko nas mijenjaju ili su se već drastično promijenile, a mi se u našim teološkim raspravama bavimo pitanjima koja su sigurno teološki važna, ali su u ovom trenutku u drugom planu jer se kao ‘znak vremena’ pred našim očima mijenja crkvena, vjernička praksa koja nužno zahtijeva teološke analize i, konačno, odgovore! U takvoj situaciji se događa da vjersko-teološke odgovore nudi netko drugi, određeni portal ili internetski izvor ili pak određena vjerska ili civilna udruga iza koje stoji možda jedan čovjek, katkada svećenik ili kršćanin koji nije teolog, ali nudi teološko-crkvene stavove o aktualnim pitanjima“, ustvrdio je.
Govoreći o crkvenim prioritetima, prof. Baloban kazao je da su se oni, razumljivo, mijenjali tijekom posljednjih 30 godina. „S obzirom na vjersku praksu i prakticiranje vjere, a posebno udruživanje vjernika laika, smatram da se može utemeljeno tvrditi da su za službenu Crkvu u prvih 10-15 godina hrvatske demokracije vjernici laici bili jedan od važnijih prioriteta“, rekao je te dodao da se posljednjih 10-15 godina crkveni prioriteti u Hrvatskoj dijelom mijenjaju, a dijelom ostaju isti. „U takvoj situaciji crkvenih prioriteta u Hrvatskoj čini se da su najveći gubitnici upravo vjernici laici koji se sve teže snalaze u brzim i često neočekivanim crkvenim i društvenim promjenama proteklog razdoblja. O problemima u kojima se oni u novim crkvenim i društvenim okolnostima nalaze jednostavno se ne raspravlja na razini Crkve u Hrvatskoj.
To više nije tema zajedničkog propitivanja službene Crkve i vjernika laika kao što je to bilo do susreta u Osijeku 2001. godine. Držim da to nije dobro za crkveni život u Hrvatskoj“, naglasio je.
Dodao je da se u taj prostor vjerničkog nesnalaženja i propitivanja ubacuju se udruge, pokreti, zajednice kao i civilne udruge različitih predznaka i profila koje se u javnim nastupima pozivaju na učenje Crkve. „Pitam se: koliko smo u Crkvi u Hrvatskoj svjesni da već sada veliki dio praktičnog života vjernika, njihovu vjersku, vjerničku praksu, usmjeravaju različite crkvene, ali i civilne udruge koje vode vjernici laici? Drugo i još važnije pitanje glasi: Jesmo li svjesni da učiteljska riječ biskupa, ali i teološka riječ hrvatskih teologa ‘gubi bitku’ u odnosu na različite vođe crkvenih, a posebno civilnih udruga, koje se u javnosti povezuje s Katoličkom Crkvom?“, zapitao se predavač.
U trećem dijelu izlaganja, prof. Baloban govorio je o socijalno-etičkim i pastoralnim izazovima. „Glavni poticaj za stvaranje ozračja za raspravu očekuju se od službene Crkve u Hrvatskoj kao što je to bilo u ona teška vremena početka 90-ih kada se u Hrvatskoj nakon komunizma stvaralo novo društvo, a Hrvatska se u obrambenom ratu borila protiv agresora“, istaknuo je. Kao temeljni problem danas istaknuo je činjenicu da „nemamo gotovo nikakav uvid u čemu se situacija s obzirom na prakticiranje vjere u životu hrvatskih odraslih vjernika promijenila“.
„Zbog toga, zbog ‘tapkanja u magli’ kada je riječ o prakticiranju vjere među odraslim hrvatskim katolicima važna je druga stvar, a to je istražiti što se stvarno događa s prakticiranjem vjere, vjerskom praksom, u Hrvatskoj kako onom uobičajenom tako, posebno, onom koja je najvećim dijelom pod utjecajem digitalnih medija i posebno interneta te virtualnog svijeta. U tom kontekstu je potrebno temeljito istražiti brojne oblike laičkog udruživanja i njihov utjecaj na vjeru i vjerski život hrvatskih vjernika, ali i njihov utjecaj na javni, društveno-politički život u Hrvatskoj. Takva istraživanja su pak preduvjet ozbiljnijih teoloških kao i uopće crkvenih rasprava“, ustvrdio je predavač. Dodao je da je nužno prikupiti glavne podatke o svim oblicima laičkoga udruživanja u Hrvatskoj, kojih ima mnogo, ali i učiniti, prema riječima prof. Igora Kanižaja, „snažan komunikacijski iskorak Crkve“ u tri koraka: „upoznati teren, to jest identificirati sve postojeće i u javnosti prisutne katoličke pojedince, grupe i zajednice ‘koje djeluju u hrvatskom medijskom i virtualnom prostoru.’ Drugi korak je analizirati sadržaj njihovih aktivnosti i poruka, a treći korak bio bi uz njihovo okupljanje oblikovati ‘koordinacijsko tijelo koje bi moglo u velikoj mjeri odgovoriti na brojne izazove koji se primjećuju u tom prostoru’“, rekao je prof. Baloban te dodao da je sve to potrebno također učiniti u odnosu na sve udruge laičkog okupljanja kao i one civilne u kojima djeluju katolici.
Predavač je kazao da je spomenutu tematiku pokušao obraditi prema metodi socijalnoga nauka Crkve: vidjeti, prosuditi, djelovati. „Vjerujem da će u hrvatskoj Crkvi u budućnosti biti više suradnje i zajedničkih traženja, a manje pojedinačnih i ‘izoliranih’ traženja rješenja za probleme koji su zajednički svima koji su vjernici, a koji se mogu riješiti jedino iskrenom suradnjom vjernika laika i službenih predstavnika Crkve“, zaključio je prof. dr. sc. Stjepan Baloban.
O temi „Obilježja odrasle vjere i zrelih kršćana“ izlagao je prof. dr. sc. Ivan Šarčević.
Na početku je predavač rekao da je Isus govorio neka puste djecu k njemu, ali je za svoje apostole, učenike i učenice pozivao odrasle ljude. „Od svih životnih dobi najteže je pastorizirati i odgajati u vjeri odrasle“, ustvrdio je te dodao da upravo zbog te zahtjevnosti, mnogi idu lakšim putem.
Govoreći o odsutnosti odraslih iz crkvenih zajednica, spomenuo je problem aktivizma koji uzrokuje distanciranje, ali i razočaranje osoba zbog crkvenih službenike te, još više, zbog nemogućnosti da vide Boga i zbog brojnih nevolja u svijetu. „Mi ne bismo smjeli samo naše društvo promatrati u radikalizaciji između vjere i nevjere. Koliko god je sada kriza vjernika, kriza je i nevjernika. Mnogo je ljudi koji traže“, ustvrdio je te istaknuo važnost pomoći tim osobama.
O značajkama kršćanske vjere, prof. Šarčević naglasio je važnost služenja najjednostavnijim riječima. Spominjući teologa Romana Guardinija koji govori krizama vjere u prijelazima iz jedne u drugu životnu dob, naveo je krizu odnosa prema realnosti, pitanje iskustva, granica, „mudrosti napuštanja“ i bespomoćnosti na kraju života.
Predavač je potom govorio o obilježjima odrasle vjere. Istaknuo je osobnu vjeru govoreći da je to vjera koju čovjek prihvaća, koja je njegovo osobno uvjerenje, a ne naučena vjera. Naglasio je da to nije privatističko uvjerenje, nego komunitarno. Potom je kazao da je razlika između odraslog i djetinjastog čovjeka – odgovornost. „Odgovornost je također uvijek vezana uz krivnju. Ako odrastamo u zajednici koja nema vlastitu krivnju, ne možemo imati zrele i odrasle ljude. Odgovornost je biti odgovoran – znati posljedice svoga djelovanja“, ustvrdio je prof. Šarčević istaknuvši problem moralnosti i odsutnosti moralnog zakona u čovjeku. Sljedeća dimenzija odrasle vjere koju je istaknuo jest zahvalnost. „Radosni ljudi su zahvalni“, rekao je te dodao da je zahvalnost širi pojam od radosti. Kao bitan element zahvalnosti, istaknuo je sposobnost čuđenja i zaprepaštenja pred tajnom sudbine drugog čovjeka. „Onaj tko se zna radovati uspjehu drugoga čovjeka, on je riječio svoje probleme u životu. Zato je ta vjera zahvalna – jer se divi čovjeku“, kazao je.
Prof. Šarčević potom je govorio o opuštenoj vjeri rekavši da ona stoji pred pitanjem kako promijeniti nepromjenjivo. „Opuštena vjera ne kaže ‘briga me’, ali isto tako ne paniči“, naglasio je. Govoreći o skromnoj vjeri, istaknuo je da se upravo pojmom skromnosti danas mnogo manipulira. „Skromnost istodobno nije bojažljivost, nego je to odlučna vjera. Zreo kršćanin je skroman, ali odvažan. I zna se povući“, kazao je. Sljedeće obilježje odrasle vjere koje je naveo jest poučljivost. „Slušati iz iskustva drugoga, to je zreo kršćanin“, ustvrdio je dodavši da je za zrelog kršćanina važno učiti o vjeri da bi ju razumio.
Naglasio je također da se zrela vjera svjedoči ljubavlju. „Nije pitanje našega znanja, nego naše praktične vjere ili našeg praktičnog ateizma. Velika je vjera ona koja ljubavlju može zagrliti sve svoje sumnje, malenosti i kratkoće. Tako i malenosti drugih“, rekao je predavač.
Zaključio je da je, uz redovne oblike pastorala, važno posvetiti se i pastoralu odraslih, s naglaskom na biblijski pastoral. Potaknuo je prisutne također da koriste prilike poput krštenja, potvrda i sprovoda kako bi pastoralno djelovali među odraslima.
Prof. dr. sc. Stipo Kljajić progovorio je na temu „Riječ Božja u izgradnji odraslih vjernika“.
Predavač je na početku kazao da, ako bi se uzeli dokumenti II. vatikanskog koncila, moglo bi se zaključiti da je Biblija vrlo važna u životu Crkve. Postavio je, međutim, pitanje „je li ona – uvijek bila i jest – uistinu vjernicima jedrina vjere i hrana duše, odnosno njezino proučavanje duša teologije“. Govoreći o Svetom pismu tijekom povijesti Katoličke Crkve, rekao je da je važnost njegove uloge varirala. Potom je ukratko predstavio pristupe i ulogu Biblije od početaka do II. vatikanskog koncila, za kojega je kazao da je prijelomna točka jer se, po prvi puta, potiče vjernike da sami čitaju Bibliju. Istaknuo je tako konstituciju Dei Verbum, dokument Papinske biblijske komisije Tumačenje Biblije u Crkvi te temu XII. Biskupske sinode Riječ Božja u životu i poslanju Crkve.
Zatim je profesor Kljajić govorio o ulozi Biblije u izgradnji suvremenih vjernika naših prostora istaknuvši da je „položaj i mjesto Biblije kod nas još uvijek daleko od toga da bude duša teologije i hrana vjernicima“. Naveo je neke probleme koji su mogući razlozi toga. Prvi je materijalni problem, odnosno neposjedovanje Svetoga pisma u obitelji. Drugi mogući razlog jest nepoznavanje Biblije. „Takvi vjernici Bibliju shvaćaju kao neki informativni spis koji je dobro ako imaš, ali nije problem ako nemaš“, rekao je. Kao treći problem, naveo je da sve više osoba misli da poznaje Bibliju time što zna određene citate napamet, a zapravo ju uopće ne poznaje. „Takvo ‘poznavanje Pisma’ najčešće služi tome da se pred drugima pokaže veličina vjere ili da se na druge napamet naučenim citatima iz Biblije otvori bespoštedna rafalna paljba biblijskom, Božjom riječi. Naravno, na druge koji ne misle kao ja, koji ne žive kao ja“, istaknuo je predavač naglasivši da se takvim fundamentalističkim pristupom vjernike ne privodi bogatstvu Božje riječi, nego se od nje nepovratno odvraća.
Selektivna upotreba Biblije, kao četvrti problem, vraća se u naš religiozni govor na velika vrata. „Nije uopće rijetkost da se upravo biblijskim citatima, napada osobe koje ne misle kao mi. Napada se i sam Papa, i to ničim drugim nego Biblijom. I ne napada se kao vlastitim bičem, nego kao Božjim bičem“, ustvrdio je profesor Kljajić. Peti mogući razlog kojeg je naveo predavač jest „danonoćno čitanje Biblije“. „Ne osporavajući dobronamjerne želje, otvara se pitanje privlačimo li mi time ljude bogatstvu Božje riječi“, naglasio je te upitao je li smisao Biblije da se pročita ili da se čita, točnije iščitava i po njoj živi.
„Nasuprot onima koji u svom vjerničkom životu ignoriraju ili zaobilaze Pismo, stoje oni kojima je Pismo sve, i više od onoga što bi trebalo biti. Takvi Pismom žele zamijeniti Krista, praveći od kršćanstva religiju knjige – što ono u svojoj biti nije jer je religija osobe i događaja: Isusa Krista i njegove muke, smrti i uskrsnuća“, istaknuo je predavač rekavši da je Biblija sredstvo, a ne cilj. „Ne može se mijenjati Isusa za Bibliju, a to mi nerijetko radimo“, dodao je. Kao jednu od ozbiljnijih poteškoća, naveo je veliki rascjep između bibličara i tzv. ljudi u klupama. „Vjernici bi trebali si uvijek iznova ponavljati da im nitko ne može servirati gotova rješenja i da pomoćna sredstva ne mogu zamijeniti osobni trud, dok bi bibličari trebali pisati više njima razumljive radove, a ne, kako to kod nas nerijetko biva, samo radove za svoje kolege po struci, a ponekad i samo za sebe“, poručio je fra Stipo.
U trećem dijelu predavanja, dao je konkretne smjernice i iznio pozitivne primjere. „Čini mi se da bismo mogli i trebali, prije svega, biblijskim duhom prožeti pastoralno djelovanje“, rekao je naglasivši da to ne znači uz postojeće oblike pastorala uvesti i biblijski pastoral, nego „namočiti i prožeti biblijskim duhom cjelokupno pastoralno djelovanje“, kazao je citirajući sv. Ivana Pavla II.
Govoreći o Bibliji u liturgiji, poručio je da je „liturgija Riječi ključni čimbenik u slavljenju svakog sakramenta“. Spomenuo je i propovijedi u našem narodu rekavši da je stanje suvremenih propovijedi, uz sve suprotne primjere, prilično zabrinjavajuće, osvrćući se, između ostaloga, na puko moraliziranje ili govor o aktualnim temama.
Molitveno čitanje, odnosno Lectio divina, iznimno je važno zbog aktualizacije i shvaćanja Biblije kao riječi koja je pisana danas, za svakoga čovjeka, rekao je predavač. Glede pastoralnog služenja, kazao je da bi uloga Biblije u pastoralnom služenju trebala osobito doći do izražaja u katehezi, propovijedanju i biblijskom apostolatu.
Profesor Kljajić kazao je da bi se moglo učiniti mnogo toga, ali da, prije svega, „trebamo poticati sebe i druge na rečitanje Biblije“ kako bi ona sve više postajala hrana čovjeku. Predavanje je završio pozitivnim primjerom nedavno završenog biblijskog tečaja „Biblija 365“ u župi Uskoplje u kojemu je sudjelovalo 502 registrirana sudionika iz više od 40 mjesta.
(kta/ika)