Pashalna večera mogla je započeti u bilo kojem trenutku nakon pojavljivanja prve tri zvijezde; često je počelo nešto kasnije. Već je, dakle, mrak, a time i vrijeme pogodnije za intimna otkrića. Izabrat će janje od godinu dana, bez mrlje i mane. Bit će ponuđeno na oltaru u Hramu, a bit će kuhano i posluženo u skladu s obredima o kojima još uvijek nalazimo tragove u Mišna.
Dok se janje jelo, glava obitelji morao je, odgovarajući na pitanje najmlađeg djeteta, svečano objasniti simbolično značenje hrane koja im je postavljena. Janje je spomen na otkupljenje i spasenje Izraela kada je anđeo donosio smrt u svaki stan. Mješavina kuhanog voća, u svom crvenkastom umaku, označavala je žbuku Pithoma i Ramzesa tijekom dana teškog rada u Egiptu. Ono gorko
bilje je podsjećalo na tjeskobu tih dana, dok je azyme, ili beskvasni kruh, označavao žurbu s kojom su njihovi preci pobjegli iz zemlje.
Isus ovom učenju može dati novo značenje. On doista zna tko je Jaganjac prave Pashe, iz kakvog će nas ropstva i tjeskobe izbaviti i kakvo je to brzo putovanje na koje će novi Izraelci krenuti. Imaju prijeći iz zla u dobro, iz duhovnog ropstva u slobodu sinova, iz kraljevstva sotoninog u kraljevstvo Božje na zemlji i s ove zemlje na nebo. Ovo će biti teret Njegovog govora tijekom večeri.
Nakon objašnjenja obreda, otpjevao se dio Hallel ili “Pjesme hvale”. Ovo je bio izbor iz Psalama 112 do 117, najživopisnijih odlomaka koji se tiču Mesije i Njegovih patnji, onih koji su najjasnije ukazivali na Njegovo otkupiteljsko djelo i njegove predodžbe u povijesti Židova. Pehar se obilazio četiri puta. U pauzama se jelo, prema obredima koji su varirali od Hillela do Schammaija (važnih židovskih rabina). Posljednji dio Hallelhimna trijumfalne zahvale Jahvi, pjevana je prije četvrte čaše.
Sve je to bez sumnje točno promatrano; ali svrha ovog konačnog sklopa bila je sasvim drugačija u stvarnosti. Izvještaji izneseni u Evanđeljima kao da žure s opisom židovske Pashe; doista, samo sveti Luka jasno razlikuje dva stadija u večeri. Ostali spominju židovsku Pashu samo u vezi s pripremama; kada dođu do pravog obroka, brzo prelaze preko onoga što je bilo predodređeno da propadne, da bi nam izravnije rekli o onome što je trebalo izdržati.
Isus, koji je dvojici izaslanika prepustio zadatak pripreme židovskog obroka, sada nastavlja s vlastitim pripremama; i ovdje se ne radi o kući, stolu, jastucima ili namirnicama. Mora pripremiti srce. Želeći ostaviti sjajan primjer onoga što je uvijek predstavljao kao ukupni zbroj Njegovog učenja, i da
protumačiti unaprijed Njegovu duhovnu gozbu u smislu onog jedinstva koje je došao uspostaviti, On ustaje od stola. On skida svoj ogrtač i opasuje Svoje bokove platnom. Uzevši posudu s vodom s umivaonikom predviđenim za abdest, klekne na dva koljena pred svakim od prisutnih i počne im prati noge.
Zamislite zaprepaštenost Dvanaestorice ovim spektaklom! Sveti Ivan svečanim riječima opisuje scenu na koju je prosvjed Šimuna Petra svojevrsni komentar: “Gospodine, pereš li mi ti noge? . . . Nikada mi nećeš prati noge!” Ali Isus, “znajući da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga došao i k Bogu ide”, neće biti odvraten od svoje zadaće. Evanđelistov izvještaj pridaje tom činu religiozno i vječno značenje.
Simbol ljubavi pomiješan je sa simbolom čistoće, kako bismo naučili da gdje je prava ljubav, tamo je i zajednica svetih. Isus ne treba biti pročišćen, ali On se ponizuje i On ljubi. On daje primjer svake vrline. Ovim činom On potvrđuje da je neprijatelj ljubavi ponos, a da je neprijatelj svega dobra odbijanje ljubavi. Poniznost i milosrđe su temelj odnosno kruna duhovne građevine
koje On namjerava podići, kako u pojedincu tako i u ljudskom rodu. I križ, koji podupire ovo zdanje, jednako je ponižavajući koliko i bolan; ali kada djelo bude dovršeno, bit će veličanstveno kao instrument sjedinjenja i izvor blaženstva. Sve je tu. Sve je u Križu, jer sve je u poniznosti i ljubavi, a pranje nogu je navjestitelj Križa.
Kako ih treba očistiti, ova jadna stopala kojima dodirujemo zemlju! Iako glava koja misli, srce koje voli, ruke koje djeluju mogu slijediti ciljeve koji su čisti, ipak nam se noge vuku u prašini i zaprljane su blatom s puta kojim gaze. Potreban nam je vrč vode i dodir Spasiteljevih ruku. Trebamo se podložiti milosti čišćenja ako ćemo, s Petrom koji protestira, a opet se obratiti, “imati dio” u daru Isusu
donosi: “Ako te ne operem, nećeš imati udjela sa mnom.”
Trenutak kasnije Isus pokazuje da pranje nogu ima još jedno značenje. On govori o svojim apostolima i o jedinstvu koje je došao uspostaviti između njih i Njega, jedinstvu poput onog između Njega i Njegovog Oca. Isus pere noge Dvanaestorici kako bi ih pripremio za njihova putovanja zemljom. Čistoća i poniznost uvjet su ljubavi; a ljubav je duša apostolata. Svijet će osvojiti oni koje Isus ima
uvjereni da je to ispravan poredak stvari, od strane onih koje je On animirao ovom višestrukom moći.
Netko bi mogao reći da On, božanski Apostol, kleči u divljenju pred ovim drugim Apostolima koje će uskoro poslati na kraj svijeta, i koji će se uskoro tako velikodušno i tako učinkovito posvetiti svome radu: “Kako lijepo na planine su noge onoga koji donosi dobre vijesti i koji propovijeda mir, onoga koji navješćuje dobro!” (Iz 52,7). Prorok je posebno imao na umu Krista; ali ono što je Krist primio priopćava svojima i tamo kleči u poniznosti pred darom s visina.
Oblačeći svoj ogrtač i ponovno zauzimajući svoje mjesto za stolom, Isus sada objašnjava čin koji je izvršio, a Njegove su riječi pune uzvišenog učenja. Tijekom cijele ove noći On izlijeva svoje srce u izrazima ljubavi, također s upozorenjima, a ponekad i s nježnim prijekorima. Isus svojim učenicima daje cjelovitu duhovnu oporuku, osobito oporuku ljubavi – “poplavu ljubavi”, kako to naziva sveti Anselmo – a ujedno i bujicu uzvišenosti.
Ovaj članak je izvadak iz Što je Isus vidio s križa, dostupno od Sophia Institute Press.
Slika: Ford Madox Brown, Isus pere noge Petrujavna domena.
