Parabola o dobrom Samaritancu pomalo je enigma. Tko je spašen, a tko spasitelj? Na površini, Samaritanac spašava život Židova. Tipična homilija predstavlja svakoga kao bližnjega, a milosrđe trebamo iskazivati prema svima jer kršćanska je dužnost biti ljubazan prema drugima, čak i prema neprijateljima. U svjetlu Mateja 25:31-45, dublje značenje izbija na površinu. Parabola dramatizira ne samo naš odnos s drugima, nego i s Bogom. Ako se usudimo nazvati kršćanima, onda trebamo nasljedovati našeg utemeljitelja, Isusa Krista.
Neposredno prije prispodobe, odvjetnik se raspituje o nasljeđivanju vječnog života (Luka 10,25). Spasenje je, dakle, kontekst. Odvjetnik, čini se, nije zadovoljan Isusovom tvrdnjom o ljubavi prema bližnjemu. On želi primjer, a Isus ne razočarava.
Isus ne identificira čovjeka koji je krenuo u Jerihon kao Židova. On je lako svatko — predstavnik svih. Židovi su hram smatrali simbolom neba, tako da čovjekov geografski silazak iz Jeruzalema u Jerihon ilustrira moralni pad: Jeruzalem je 2500 stopa iznad razine mora; Jericho je -846 stopa ispod. On je toliko “od svijeta” da ga to guta iznutra (usp. Rimljanima 12:2, Ivan 17:14-16).
Jerihon je bio prvi kanaanski grad koji su Izraelci osvojili nakon što su ušli u Obećanu zemlju, tako da čovjekov skok u njega ukazuje na uznemirujuće vraćanje na poganstvo. Kada razbojnici – sotonini demoni – skidaju s čovjeka odjeću, uklanjaju njegov kršćanski identitet: Božji oklop, oklop Pravednosti, štit Istine i kacigu Spasenja. Upravo ono što nam se događa kada neprestano prigrlimo grijeh. Svi rade; samo je pitanje diplome. Kad bi nasljedovanje Gospodina bilo lako, svi bi bili sveci.
Primijetite kako površno Samaritanac tumači čovjeka, unatoč tome što dobro zna koliko Židovi ne vole njega i njegov narod. To je jednostavno prava stvar. Praštanje prati njegovo milosrđe.
Kao mesijanski lik, Samarijanac koji spašava pretučenog čovjeka je Isus. Naše duhovne rane, bez obzira koliko duboke ili metastazirane, nisu izvan stručnosti Božanskog liječnika. Isus je onaj koji silazi s Neba gdje je Novi Jeruzalem (usp. Otkrivenje 3,12, 21,2, 21,9). Dopušta im da Mu skinu odjeću. Pobijedili su ga pljačkaši i lopovi – Rimljani, svojim opresivnim porezima, i židovsko vodstvo, svojom zavišću. Za Krista je svratište grob, a tri dana kasnije On ustaje preobražen.
Samaritanac dovodi žrtvu u gostionicu — Crkvu — gdje će se vratiti i nadoknaditi vlasniku sve troškove. To odražava njegovo neiscrpno opraštanje i milosrđe. On ne kaže: “Platit ću dva denara sada još dva kad se vratim.” Bez obzira na trošak, on će nadoknaditi krčmaru. Milosrđe koje teče kroz Crkvu je neograničeno jer je od Krista. Što god je potrebno, Isus će osigurati.
Možemo zaključiti da ozlijeđeni čovjek moli za pomoć – bilo krikom ili pokretom ruke – što farizej i svećenik ignoriraju. Prema svetom Augustinu, Isus nas neće spasiti bez našeg pristanka. Stoga je razumno zaključiti da je ozlijeđeni muškarac uputio primjetan zahtjev za pomoć. Svećenici i farizeji u prispodobi su plakati za samopravedne. Previše su dobri da bi im smetali. Na Kalvariji su htjeli da Isus siđe natrag na Zemlju kako ne bi morali podnositi žrtvu potrebnu za postizanje neba. Čak mu se rugaju, govoreći: “Druge je spasio; sam sebe ne može spasiti” (Matej 27,42).
Oprost i milosrđe najmanje su što možemo učiniti. Uostalom, On se molio za nas kada smo mu okrenuli leđa. Ako Isusovo spasenjsko djelo transcendira naprijed kroz vrijeme, tada grijesi koje činimo danas sežu natrag i pribijaju ga na križ. Njegov zahtjev probija zavjesu vremena da dopre do nas u ispovjedaonici.
Međutim, u isto vrijeme mi smo i Samarijanac i Isus žrtva. U Mateju 25,31-46 Isus opisuje sudbinu pojedinaca, kategorizirajući ih kao ovce i kao jarce, tj. one koji će biti u raju i one koji će biti u paklu. Ovce su, poput Samaritanca, one koje su se brinule za gladne, ozlijeđene i zatvorene. Koze nisu. Što je diskriminirajući faktor? Prepoznali su nevoljnike kao slike Krista u Njegovoj muci. Koze su ih ignorirale. Milosrdni Samaritanac bio bi među ovcama. Oholi svećenik i farizej bili bi ubrojani među jarce.
Krist kao spasitelj kao i žrtva je čudna stvar, ali mu je jasno kako su potlačeni slika njega samoga. Stoga trebamo iskazivati drugima isto milosrđe koje nam je On pokazao s križa. Evanđelja su prepuna iscjeljenja onih koji su smatrani najmanjim ljudima – gubavcima, gluhima i slijepima. Poput Samarijanca, On je predisponiran za liječenje, čak i s križa. “Oče, oprosti im.” Ovo je krajnje iscjeljenje jer bez Božanskog oprosta propast ćemo u paklu zauvijek.
Iako je Bog, Krist se nije osvetio, iako je sigurno posjedovao moć. Kada smo nepravedno progonjeni, odražavamo našeg Gospodina. Osobito kada slijedimo Njegovu zapovijed iz Govora na gori, “Molite za one koji vas progone” (Matej 5:44). Isus to čini s križa kada kaže: “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” (Luka 23,34). Naš je Gospodin molio za svoje progonitelje, molio je i za nas (usp. Iv 17,20-21). Mi iskazujemo milosrđe drugima jer ga je Krist prvi pokazao nama.
Opraštanje i milosrđe prema svima stavovi su s kojima se trebamo odnositi prema drugima. Više od moralnog zahtjeva, to je način na koji oponašamo Krista. Ako želimo živjeti u raju, moramo oblikovati svoj život prema njemu. Briga za bolesne i umiruće. Pomaganje siromašnima. Opraštajući svojim neprijateljima. Iskazivanje milosrđa sve do križa i Njegove smrti. Zazivajući Božju milost činimo to u skladu s našim mogućnostima.
Pohvalio je odvjetnika za njegov odgovor jer On utjelovljuje odgovor. On je na kraju krajeva onaj koji je uvijek poštovao svog oca i svoju majku, nikada nije krao iako je cijeli svoj život bio siromašan, uvijek je pograđivao one u blizini i nikada nije želio uzimati od drugih. Umjesto toga, On nam želi dati ono što nam je najpotrebnije. Budite poput Isusa i živjet ćete plodnije i obilnije nego ikad prije.
Campagnola, D. (16. stoljeće). Dobri Samaritanac [painting]. Preuzeto sa FineArtAmerica.
