Teza za ovaj članak je jednostavna: nikad nitko nije ušao u unutarnje svetište neba, unutarnje svetište Katoličke crkve ili unutarnje svetište ljudske duše pod potpunom kontrolom. Kako to? Isus nas je poučio: “Ja sam put…” (Ivan 14,6) Na križu gledamo “put” koji je put predaje i ranjivosti. Rimljani su osmislili razapinjanje ne samo za nanošenje fizičke boli, već i za sramotu razapetog kroz javno izlaganje bez ikakvog načina prikrivanja jer su ruke i noge bile pričvršćene za križ. Na raspela u našim crkvama stavljamo malu krpu na bokovima, ali Isus je bio posve gol u stvarnom vremenu jer Rimljani nisu bili tako ljubazni.
Zaziremo od ranjivosti, pa tako i od križa, jer želimo zadržati kontrolu. Otac je poslao Isusa na križ da postane izložen pogledu i otvoren: “A kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Ivan 12,32). Zatvaramo se i postajemo uski u želji da zadržimo kontrolu. Trebamo ući u školu Krista raspetoga milošću. Intimnost uključuje poziv “u mene vidi” koji Isus Krist nudi na križu. Tamo razmatramo živoga Boga i susrećemo ga u Kristu, ranjivog, baš kao što je bio u jaslicama u Betlehemu. Ali također smo pozvani da uzvratimo, da “razderemo svoja srca, a ne svoje haljine” (usp. Joel 2:13), postajući ranjivi na Krista razapetog s pozivom, “u mene vidi”. Razmišljanje o križu postaje temelj za bliskost s Bogom u Isusu Kristu.
Ali bježimo od intimnosti jer želimo zadržati kontrolu. Završavamo skrivajući se s Adamom i Evom u grmlju “u vjetriću doba dana” kada nas Bog dolazi pozvati (usp. Postanak 3,8). Godine 1969. mi u Sjedinjenim Državama poslali smo ljude na Mjesec i to je bilo veličanstveno postignuće. Bilo je toliko faktora koje je trebalo kontrolirati da bi se to uspjelo. Bio je to nevjerojatan trenutak za Sjedinjene Države i cijelu ljudsku povijest. Ali jesmo li se zaljubili u svoju sposobnost kontrole, kao da je to sve što postoji? Intimnost se gradi na otpuštanju kontrole i postajanju ranjivim. Isus se ističe u intimnosti jer se ističe u ljubavi, ali mi smo Ga danas ostavili po strani. Nemamo vremena jer smo previše zauzeti kontroliranjem stvari i ismijavanjem onih koji su dovoljno nespretni da budu ranjivi i ne drže korak. To je razlog zašto mnogi napuštaju Isusa kako bi zadržali kontrolu, a ipak nitko nikada nije ušao u unutarnje svetište neba, Katoličku crkvu ili ljudsku dušu koja je pod potpunom kontrolom. Razmotrite to.
Nitko nikada nije ušao u unutarnje svetište neba s potpunom kontrolom. Od pisanja ovog teksta kanadska je vlada kodificirala iluziju potpune kontrole pred smrću legalizirajući samoubojstvo uz pomoć liječnika. To je ludilo, a ne milosrđe. Bolesnici i patnici odlučuju ostvariti potpunu kontrolu pred smrću i traže “palijativne” lijekove koji će ih ubiti. Gdje smo ovo naučili? Ne od Krista jer nitko nikada nije ušao u unutarnje svetište neba pod potpunom kontrolom. Isus je umro ranjiv i pateći, predan Očevoj volji, ne pod kontrolom, već predan. Dobri lopov mu se pridružio, dok je loš lopov, pokušavajući posramiti Isusa da preuzme kontrolu i izbavi ih odatle, zatvorio putove u život čak i dok je on umirao.
Nitko nikada nije ušao u unutarnje svetište Katoličke crkve pod potpunom kontrolom.Postoje katolici danas koji žive u katoličanstvu tipa “po svome”, ali “po svom” pripada Burger Kingu ili McDonald’su, a ne Katoličkoj crkvi. Ne možemo ući u nutarnje svetište Crkve birajući ono što nam se sviđa i odbacujući ono što nam se ne sviđa. Time se zatvaramo i ostajemo na periferiji. Isus nas je naučio moliti se Oče naš: “Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja”, a ne “dođi kraljevstvo moje, budi volja moja”. Ali mi želimo zadržati kontrolu i tako ostati izvan unutarnjeg svetišta Crkve, čak i dok radimo mnogo “katoličkih stvari”.
Nitko nikada nije ušao u unutarnje svetište ljudske duše pod potpunom kontrolom. Isus je poučavao o braku, govoreći: “Ali od početka stvaranja ‘Bog ih je stvorio muško i žensko. Zbog toga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i njih dvoje bit će jedno tijelo.’ Dakle, više nisu dvoje, nego jedno tijelo” (Mk 10,6-9). Lako je “dvoje postati jedno tijelo”. Kako znamo? Jer svi to rade. Da je teško, nitko to ne bi radio. Dakle, lako je postati jedno tijelo, ali tamo gdje muškarci i žene izađu na autocestu i odlaze, još je neugodniji posao ulaska u unutarnje svetište ljudske duše tako što postaju ranjivi. Rezultat je ležeran seks i ostajemo stranci jedni drugima i sami sebi jer želimo zadržati kontrolu. Pornografija također nastaje kad god moć i kontrola zavladaju ljudskim odnosima, cijelo vrijeme misleći da pristanak čini sve u redu. Ali, opet, ostajemo na periferiji i Isus nas je upozorio na ove ležerne pristupe odnosima, rekavši: “Ne bacajte svoje bisere pred svinje” (Matej 7:6). Također nas je došao osloboditi od dominacije i dinamike kontrole u odnosima, uspostavljajući sakrament ženidbe koji milošću otkupljuje ljudsku seksualnost. To može postojati samo između jednog muškarca i jedne žene koji žive zajedno u predanoj vezi sakramentalnog braka “sve dok nas smrt ne rastavi”.
Nemoguće je ući u unutarnje svetište ljudske duše bez predanosti koja pomaže olakšati ranjivost i transparentnost: “u mene vidi.” Ali danas doživljavamo uspon nasilnika koji upravljaju onima koji postaju izloženi i ranjivi i pljačkaju ih. Takve osobe procjenjujemo, stavljamo ih pred sud, kao što smo učinili s Kristom, i odbacujemo ih kao slabe i smiješne, objekte ismijavanja i ogovaranja. Možemo ih izjednačiti na društvenim mrežama i tako ih otpratiti natrag u skrovište s Adamom i Evom u grmlju.
U jednom trenutku svoje službe, Isus je potaknuo apostole da “duc in altum” ili “odvezu u dubinu” (usp. Luka 5:4). Papa sveti Ivan Pavao II iskoristio je novo tisućljeće da meditira o ovom Isusovom nagovoru u svom apostolskom pismu, Novo Millennio Ineunte (6. siječnja 2001.). Sveti nas je Otac pozvao iz plitkih voda života na periferiji u duboke vode nutarnjeg svetišta neba, Crkve i ljudske duše. Ovo troje ide zajedno i ne možemo zanemariti jedno bez utjecaja na druge. Isus nam je pokazao “put” u dubinu kada je na križu postao ranjiv, vičući: “Eloi, Eloi, lema sabachthani?” što se prevodi: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Marko 15:34) i predao se, izjavljujući: “Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj” (Luka 23:46). Održavanjem kontrole možemo steći kontrolu nad mnogim područjima u životu, osim nad jednim, a to je prepuštanje i postajanje ranjivim. Ipak, nikada nije bilo nikoga tko je ušao u unutarnje svetište neba, unutarnje svetište Katoličke crkve ili unutarnje svetište ljudske duše pod potpunom kontrolom.
