KOMENTAR: Volim korizmu, ali neki ne, a ponekad ne volim ni ja.
“Mrzim korizmu”, rekli su mi ljudi koji su odrasli u kršćanstvu. Neki su Pepelnicu opisali kao najgori dan u crkvenoj godini. Često su to govorili ljutito, kao da su reagirali na uvredu ili klevetu, ili na vrijeđanje.
To me šokiralo kada sam, u svojim ranim 20-ima, bio novi episkopalac i prvi put otkrio crkvenu godinu. Svidjela mi se činjenica da je godina uključivala nekoliko tjedana u kojima ste radili na sagledavanju istine o sebi i svojoj potrebi za Božjom milošću. Cijela stvar je bila jako cool i ovdje su bili ljudi s puno više iskustva s Korizmom nego što sam ja imao i govorili su mi da je mrze.
Odrastao sam u samodopadnom optimizmu sekularnog modernog američkog liberalizma. Bio je to svijet visokih ideala, ideala kojima se nije rugalo, uvjerenja o tome kakvi ljudi i društvo mogu i trebaju biti. Kao što je sociolog Zygmunt Bauman rekao: “Dobro je ono društvo koje zna da nije dovoljno dobro.” (Nešto što bi trebalo vrijediti i za Crkvu.)
Taj način gledanja na svijet bio je u suprotnosti s ljudima koji su govorili da je ono što imamo najbolje što smo ikada mogli učiniti ili (još gore) govorili su da je toliko dobro da to ne bismo trebali pokušavati promijeniti. Nije mi promaknula činjenica da je ljudima koji su to rekli bilo ugodno.
Ali znao sam, budući da sam bio pozoran mladić, koliko neadekvatno razumijevanje ljudske prirode podrazumijeva sekularni optimizam. Prelako je skliznulo s ideje o tome što bi ljudi mogli biti na uvjerenje o tome što jesu. Barem o tome kakvi su bili sami sekularni optimisti. Čini se da su oni, ili bih trebao reći mi, osjećali da smo dobri onoliko koliko su dobri naši ideali. (Nešto što vrijedi iu Crkvi.)
Što je još gore, osjećali smo da smo dobri jer imamo tako visoke ideale, i još gore od toga, da smo bolji od normalnih ljudskih bića, koja nisu bila toliko prosvijetljena kao mi. Bilo je to religiozno uvjerenje koje nitko nije smatrao religioznim. Bio je to zahtjev za pravednošću.
To je uglavnom bila taština, i relativno bezopasna za druge kao i većina ljudske taštine, poput starijih muškaraca koji precjenjuju svoju privlačnost ženama i ulijeću u prostoriju kao da će se sve žene između 20 i 70 uskoro okupiti oko njih. Završe sami više nego što su očekivali, ali svi ostali se dobro zabavljaju.
Ali ponekad je osjećaj bio više od taštine. Ponekad je to bila paravan za lošu glumu. Ljudi koji se osjećaju prosvijetljenima iznad obične ljudske rase imaju razloga ne razmišljati o tome, pa čak ni brinuti o tome kako žive.
Oni, ili opet mi, možemo na veliko govoriti o svojoj ljubavi prema svima i osuđivati one za koje misle da ne vole sve onako kako bi trebali, a onda ukočiti konobara, ili prevariti svog supružnika, ili izdati prijatelja da bi se uvalili s važni ljudi, ili maltretirati studenta ili tajnicu, ili prenijeti svoje odgovornosti na druge u vladi, ili se na druge načine ponašati vrlo loše.
Činilo se da stvarnost njihovih života nije bila važna. Iz raznih razloga, uključujući očevo kruto stoičko uvjerenje u dužnost, nisam mogao upravljati tom potpunom nesvjesnošću nečijeg moralnog stanja. Znao sam da ta ideja o nama samima ne opisuje mene, niti bilo koga koga poznajem.
Za kršćanski realizam
Ovo djelomično objašnjava zašto sam volio čuti “prašina si i u prah ćeš se vratiti” na Pepelnicu i tijekom cijele korizme neprestano me podsjećati da nisi osoba kakvom bi htio misliti da jesi, a većina vremena za koje sam mislio da jesi. Iskustvo mi se činilo poput napuštanja pregrijane sobe u kojoj stalno padaš u san i izlaska u hladan dan koji budi sva osjetila. Možda ćete početi drhtati na hladnoći, ali se također osjećate živima.
Ali tu su bili i drugi, ljudi koji su me iznenadili, koji su korizmu osjećali kao da su odvučeni s lijepog ljetnog izleta u parku u tamnicu s mučiteljima koji ih jedva čekaju kazniti kad ništa nisu učinili. Mučitelji, shvatio sam, koji su često izgledali kao mama i tata, njihov župnik iz djetinjstva, časne sestre i učitelji u župnoj školi i drugi ljudi koji su tvrdili da govore s autoritetom Svemogućeg Boga, ali su govorili isključivo o osudi i nisu govorili svojom milošću.
Netko im je oduzeo sposobnost da čuju korizmenu konkretnu istinu. Rane idu duboko. U svojim 20-ima, s mojim podrijetlom, nisam imao pojma koliko vjera može povrijediti ljude. Naposljetku sam naučio ne brbljati o čudesima korizme i ne pitati ih kako se uopće mogu osjećati onako kako jesu o tako velikom izumu.
Rekao bih im, da ih netko pita, da crkvena godina nudi različita godišnja doba s različitim svrhama i tko ne može uživati u korizmi, može uživati u drugim godišnjim dobima. Bog nudi mnogo putova do sebe, jer ih njegov pali, slomljeni narod treba. Možda bi trebali preskočiti službu Pepelnice (to nije sveti dan obveze), postiti minimum koji Crkva zahtijeva i izabrati discipline koje ih okreću prema van, poput davanja više potrebitima i čitanja više Svetog pisma.
Obeshrabrujuća korizma
Koliko god mi se sviđala cijela ideja korizme, nakon nekoliko godina počeo sam pomalo osjećati ono što su neki drugi ljudi osjećali o njoj. I dalje sam volio misu na Pepelnicu, ali ostatak korizme počeo mi se činiti težim i obeshrabrujućim.
Mislim da je moj problem bio u tome što, iako mi se jako sviđala ideja da se sagnem i suočim s činjenicama o sebi, nisam to ispravno povezao s Uskrsom. Korizmu sam doživljavao kao pripravu za Uskrs, ali ne kao uprizorenje Uskrsa. Korizma je ukazala na Križ, a ne na prazan grob.
Mi katolici borili smo se kroz korizmu kao u kampu za obuku, a onda smo, idealno nabrijani i dobro obučeni, diplomirali uz veliku zabavu. U kampu smo stekli neka korisna znanja. Osim nekih tjednih vježbi, poput posebne prehrane petkom, bili smo slobodni sve dok se sljedeće godine nismo morali vratiti treninzima.
To ga je učinilo više činom volje, a manje sudjelovanjem u milosti, više pitanjem prosvjetljenja, a manje transformacije. Morao sam naučiti živjeti korizmu kao sudjelovanje u Uskrsu, kao način življenja uskrsnuća na određeni način za određenu svrhu.
Jedna stvar koju sam mislio učiniti je misliti na Uskrslog Gospodina kad god radim nešto posebno korizmeno. Mali čin pažnje, ali koristan način da se vidi cijela stvar, način na koji film počinje scenom fokusiranom na osobu, a zatim se povlači kako bi prikazao cijelu prirodu tako da vidite nešto od cijele priče čiji je on dio .
A cijela priča, čiji su dio Pepelnica i Korizma, nevjerojatna je.
