Juraj IV. Zrinski bio je hrvatski plemić, veleposjednik, borac protiv Osmanlija i istaknuti član obitelji Zrinski. Roditelji su mu bili Katarina Zrinski r. Frankopan i sigetski junak Nikola IV. Zrinski poznat i kao Nikola Šubić Zrinski. Juraj je rođen u Čakovcu, 13. travnja 1549., a umro je 4. svibnja 1603. na svom posjedu – mjestu Vép kod grada Sambotela u Ugarskoj. Sahranjen je u danas uništenom obiteljskom mauzoleju pavlinskog samostana sv. Jelene Križarice, sada Šenkovec kraj Čakovca, koji je 1559. za svoju obitelj dao izgraditi Nikola Šubić Zrinski i gdje su počivali mnogi članovi te obitelji.
Zrinski su se pobrinuli da im sva djeca dobiju temeljito opće obrazovanje pa je i Juraj obrazovan u Italiji, a tečno je govorio i pisao više jezika. Nakon očeve pogibije došao je, sa samo 17 godina, na čelo obitelji i nastavio očevu borbu za obranu hrvatskih zemalja od Osmanlija. Neprekidno je ratovao protiv Turaka i ostvario je značajne pobjede u tome ratu: 1572. kraj Požege i 1587. sjeverno od Velike Kaniže u Mađarskoj. Kako bi mogao kontrolirati kretanje neprijatelja, zidao je utvrde i osmatračnice sa stalnom posadom, uz granicu Osmanskog carstva. Za radove je koristio svoje kmetove kojima je propisao tlaku. Jedna takva masivna kula sačuvana je u Brod Moravicama i kasnije prenamijenjena u crkveni zvonik. Međutim, još čekamo znanstvenu valorizaciju uloge obitelji Zrinski u povijesti brodmoravičkog kraja.
Juraj je stekao velike, gotovo neprekinute posjede od Jadranskog mora do današnjeg Gradišća, uz granicu Austrijskih Nasljednih Zemalja prema Turskoj. Radilo se o tako velikim imanjima da su, radi lakšeg upravljanja, podijeljena na tri velika vlastelinstva. Upravljanje tolikim posjedom bilo je izvan moći jednoga čovjeka pa je Juraj sam upravljao svojim sjevernim imanjima dok je u Ozlju i Bakru postavio svoje povjerenike.
Iz svojih je posjeda Juraj crpio velike novčane prihode, što naplatom vozarina odnosno maltarina, što prodajom poljoprivrednih proizvoda, osobito za opskrbu pograničnih vojnih jedinica. Ne treba zaboraviti ni ratni plijen prigrabljen uspješnim vojnim pohodima.
Zahvaljujući tome Zrinski su, unatoč teškim ratnim vremenima, uspjeli u svojim dvorcima zadržati visok životni standard. Juraj je, naime posjedovao čitav niz utvrđenih dvoraca odnosno burgova. Utvrdi Čakovec i stanovnicima okolnih naselja je 1579. dodijelio povelju s privilegijama odnosno status trgovišta. Godine 1599. obnovio je već derutnu utvrdu Ozalj koja je nekoć bila središte hrvatske kulture.
Obnašao je čitav niz važnih dužnosti u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu i bio veoma utjecajan na dvoru i u domovini, a titula kraljevog tavernika omogućavala mu je da uđe u krug od petnaest plemića najbližih kralju, a time i vrlo moćnih.
Zbog teške političke i ekonomske situacije u onodobnim hrvatskim zemljama Juraj se čvršće povezao s jakim srednjoeuropskim nego s oslabljenim hrvatskim plemstvom. U to se doba protestantizam naglo proširio Ugarskom i Austrijskim Nasljednim Zemljama pa se neko vrijeme činio nezaustavljivim. Kako je i obrana od Turaka dobrim dijelom ovisila o protestantskom financiranju, Juraj je, vjerojatno, zaključio kako mu je mnogo isplativije postati protestantom. Na svojim je posjedima katoličke svećenike zamijenio protestantskim pastorima, što je izazvalo trzavice s lokalnom Crkvom i otpor domicilnog stanovništva.
Nije Juraj samo u tome bio pragmatičan, već i u pažljivom planiranju obiteljske ženidbene politike. Sam se ženio dvaput, a oba su mu tasta bili znameniti, moćni i vrlo bogati plemići. Iz braka s Annom d’ Arco imao je sina Nikolu VI., a iz drugog braka sa Sofijom Studenberg imao je kćeri Barbaru, Elizabetu II. i Suzanu te sina Jurja V., kasnijeg hrvatskog bana. Juraj se pobrinuo da ih sve „pametno“ poženi. Izgleda da se Jurjeva djeca baš nisu slagala s njegovim stavovima jer su se, po očevoj smrti, sinovi vratili katoličanstvu.
Juraj je cijenio znanost i književnost pa je oko sebe okupljao onodobnu inteligenciju i književnike i pomagao tiskanje njihovih djela. Surađivao je s ponajboljim hrvatskim pjesnicima svoga doba, osobito s Dubrovčanima. Na njegov je poticaj 1574. Rudolf Hofhalter u Nedelišću otisnuo „Decretum Tripartitum“ Ivanuša Pergošića, „Decretum“ je feudalni zakonik odnosno zbornih hrvatsko-ugarskog privatnog prava. Zbornik je važan, kako za povijest hrvatskoga prava, tako i za hrvatsku dijalektologiju, jer se radi o prvoj sačuvanoj tiskanoj kajkavskoj knjizi. Na svojem je imanju Monyorókeréku (Eberau) u zapadnoj Ugarskoj 1585. ugostio tiskara Ivana Mandelca, koji je ondje do 1592. tiskao 14 knjiga.
Juraj IV. je dosljedno ostao na tragu djelovanja svojih predaka, uvelike utječući na politički, duhovni i kulturni život Hrvatske pa je još za života ušao u legendu, bio je hvaljen i slavljen, o njemu su se pisale pjesme.
Iako mu nije bilo lako živjeti u sjeni slavnoga oca, Juraj je, kao ratnik i prosvjetitelj, a osobito kao domoljub, stekao vlastito važno mjesto u povijesti svoje obitelji i svoje domovine. Čitatelje koji o njemu žele više doznati upućujem na knjigu Nataše Štefanec iz 2001. god. pod intrigantnim naslovom „Heretik Njegova Veličanstva: povijest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu“, u kojoj je autorica dala vrlo zanimljiv presjek kroz djelovanje čitave obitelji Zrinski, s težištem na 16. stoljeću.
