Promišljanje otajstva Isusova preobraženja i krštenja obilježila su četvrtak, 27. veljače treći hrvatski hodočasnički dan u Svetoj zemlji, piše IKA.
Ranojutarnji nastavak hodočašća 260 vjernika koji su u pripremi za subotnji blagoslov Kapele hrvatskih svetaca i blaženika na Pastirskim poljanama bio je na gori Isusova preobraženja Tabor. Ovo posebno mjesto na 588 metara nadmorske visine privlači ljepotom prirode, duhovnim mirom, ali i podsjetnikom na evanđeoski sadržaj (usp. Mt 17, 1-8) kada Isus uzima trojicu svojih učenika – Petra, Ivana i Jakova – i preobrazi se pred njima. Iako postoji više tradicija o zemljopisnom mjestu preobraženja, crkveni oci zastupali su tradiciju mjesta na kojem se danas uzdiže velebna bazilika koja je prošle godine obilježila stotu obljetnicu od obnove. Za Hrvate je ovo mjesto posebno važno, jer u sebi nosi dio Hrvatske, slavonski hrast koji je ugrađen u njezin strop. Ovaj kraj bogat je kamenom, ali ne i drvom, pa je pomoć došla iz Hrvatske. Naime, hrast su darovali vukovarski grof Eltz i našički grof Pejačević na poticaj tadašnjeg povjerenika Kustodije Svete zemlje fra Ivana Frankovića. Bilo je to u vrijeme obnove crkve 1924. godine. Voditelj obnove bazilike bio je talijanski arhitekt Antonio Barluzzi, a zbog mnogih radova na ovom području nazivaju ga i “arhitektom Svete zemlje”. Prošle godine, pak, Hrvati su ponovno priskočili u pomoć darujući nove klupe za baziliku, i to zahvaljujući donatoru Dragi Ragužu iz Hercegovine.
Središnje misno slavlje u Bazilici Preobraženja predvodio je mons. Marin Barišić, umirovljeni splitsko-makarski nadbiskup i suputnik hodočasnika, u zajedništvu sa svećenicima vodičima i pratiteljima. Uvodno je potaknuo na razmišljanje kako smo mi danas Petar, Jakovi i Ivan, a „ovo je mjesto istine o našoj stvorenoj stvarnosti, mjesto brojnih pitanja koja proizlaze iz dinamike našega života.“ Potaknuo je da u preobraženom Isusu tražimo odgovore, jer „ne možemo živjeti da nemamo u vidu ovu proslavljenu i preobraženu dimenziju života”.
Propovijedao je fra Andrija Majić, tajnik Hercegovačke franjevačke provincije i jedan od vodiča, nekoć student u Jeruzalemu. Istaknuo je posebnost Isusova preobraženja: „Vidjeti Božju slavu više nije privilegij Mojsija i Ilije. Bog se na Taboru do kraja otkrio, pokazao nam se kao Bog slave. Isus se nije zaustavio ovdje, nadomak Nazareta, uspeo se i na drugu goru – Kalvariju. To je Božja logika kako nam želi pokazati Božje lice, kako nas ljubi, ljubi nas tako da umire za nas. I kad nas pritišću križevi, ne bojmo se, to je put prema slavi.“ Usporedio je putovanje prema Taboru s penjanjem u životu, na goru visoku, na kojoj ima oštrog kamenja: „Penjući se na tu goru mi smo na putu prema slavi. Isus je pokazao da se isplati taj put, jer on nije samo Bog križa, nego i Bog slave.“ Kao što u stvarnoj prirodi Tabora postoje zmije, tako je to i u životu. No, fra Andrija je rekao da, „dok god se penjemo ovim našim životnim putem, ne trebamo se bojati zmija otrovnica, jer nas štiti proslavljeni Bog.“ To je otajstvo Tabora opipljivo na ovom mjestu, ali i u sakramentalnom životu.
Po silasku s Tabora hodočasnici su napustili Galileju i nastavili prema Jordanskoj pustinji kako bi se zaustavili na mjestu Isusova krštenja na rijeci Jordan, u Qasr Al-Yahudu. Obnovili su ondje krsna obećanja i spoznaju darovanosti Božjom ljubavlju u tom sakramentu koji je ulaznica u Isusov život, smrt i uskrsnuće. Upoznali su i kompleks čiji se identitet pomalo mijenja. Franjevci uskoro započinju s obnovom drevnog samostana, a 10. siječnja je posvećena Crkva Isusova krštenja čija je izgradnja trajala punih 15 godina. (kta/ika)
