Obnašatelj dužnosti dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Mario Cifrak otvorio je 65. teološko-pastoralni tjedan s temom „Kršćanska nada u vremenu beznađa“ u utorak, 21. siječnja 2025. u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu. Donosimo u cijelosti govor prof. Cifraka, preuzet od Informativne katoličke agencije:
Uzoriti gospodine, preuzvišena gospodo, poštovani sudionici 65. teološko-pastoralnog tjedna,
Ad theologiam promovendam, pismo pape Franje govori o teologiji koja ljubi narod i nosi pastoralni pečat (theologia popularis, sigillum pastorale).
Povlasticu ima znanje onoga što se zove sensus communis naroda i koji je locus theologicus, gdje postoje tolike slike Boga, koje često ne odgovaraju licu kršćanskog Boga, koji je samo i uvijek ljubav.
Teologija služi evangelizaciji Crkve, vjeri koju treba prenijeti da vjera postane kultura – tj. mudri etos naroda Božjeg/ ponuda (oblatio) svima ljudske ljepote koja očovječuje.
Teologija je kultura pitanja. Problem teodiceje mora se, kako ju razumije Johann Baptist Metz, postaviti kao pitanje patnje drugih i kao osobno doživljena prošla patnja drugih. Za teodicejsko pitanje, osnovno teološko pitanje – a teologija je kultura pitanja, a ne odgovora – nije „Tko me spašava?“ nego „Tko spašava tebe?“
Papina bula za jubilejsku godinu polazi od Poslanice Rimljanima „Spes non confundit“ (Rim 5,5: he de elpis ou katishynei). Taj redak nadalje govori o ljubavi Božjoj koja je „razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“. Ljubav je Božja odlika, i nada je Božja odlika.
Središnja tema Rim 5,1-11 je pomirenje. Njegove dimenzije proizlaze iz kontrasta:
– Grješnici su opravdani (Rim 5,8sl.).
– Bezbožnici (Rim 5,6) primaju Božju ljubav.
– Božji neprijatelji (Rim 5,10sl.) doživljavaju mir Božji (Rim 5,1).
Pomirenje (he katallage) je pojam političke etike Grčke i Rima. Grčka riječ znači promjenu: rat postaje mir, neprijateljstvo postaje prijateljstvo. To je teologija nade. Nada ne postiđuje. Ovo je važno pitanje jer kulturne vrijednosti časti i srama nalaze središnje mjesto u različitim novozavjetnim tekstovima artikulacije kristologije. Općenito je prihvaćeno da je raspeće bio jedan, ako ne i najnečasniji oblik pogubljenja unutar Rimskog Carstva. Bila je to strašna smrt i kao takvu su je doživljavali Grci, Rimljani i Židovi. Žrtva bi bila svučena do gola i javno pogubljena. Ova javna dimenzija smrti bila je posebno ponižavajuća. Tako su se novozavjetni autori suočili s izazovom činjenice raspeća i njegove nečasne prirode.
Izlaz iz zla je, prije svega, promjena gledišta, radikalna promjena u Božjoj slici; i, drugo, nasljedovanje raspetog Boga koji je ranjiv i ponizuje se da bi uzvisio drugoga. Suočen s pogreškom, prijestupom, pa čak i zlom, Bog ne djeluje zahtijevajući naknadu ili zadovoljštinu: jednostavno ne trebaju mu. Suočen sa zlom, barem iz ovog kršćanskog tumačenja, Bog pati, stenje, poistovjećuje se sa žrtvama, ponizuje se, prazni se od svakog zahtjeva i nudi pomirenje i prijateljstvo ljubeći grješnike (usp. Rim 5,8). To može ostvariti samo onaj čovjek koji se također tako ponaša i oponaša Isusova Boga.
Ne postoji Bog u sebi koji nije Bog za nas, nema vječnosti ljubavi bez ljubavne priče o Isusu Kristu prema ljudima (u čovječanstvu). To je bolja nada po kojoj se približujemo Bogu (usp. Heb 7,19). Bolja je za nas, jer se on približio nama, postao je čovjekom i govorio nam ljudskim jezikom. Neka i naš govor bude bolji, bolja teologija na ovom 65. teološko-pastoralnom tjednu koji započinje svojim radom.
