Slijepac inzistira na vapaju Isusu, što svima ide na živce. Kako je njegova vizija bila bolja od njihove?
Evanđelje (Pročitaj Mk 10,46-52)
Dok su Isus, njegovi učenici i “veliko mnoštvo” napuštali Jerihon (grad oko 27 milja sjeveroistočno od Jeruzalema), susreli su slijepog prosjaka, Bartimeja, kako sjedi kraj puta. Žamor iz gomile javio je Bartimeju da Isus iz Nazareta prolazi. Počeo je vikati: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se.”
Ovo je bio vrlo neobičan način da mu se obrati osoba koja nije poznavala Isusa. Bio je pun mesijanskog značenja. Židovi su vjerovali da će Mesija kojeg su čekali biti potomak kralja Davida i njegov zakoniti nasljednik (vidi Iz 9,7; Ez 34,23-24). Osim toga, židovska je tradicija očekivala da će Mesija liječiti i istjerivati demone, kao što se vjerovalo da je to jednom učinio kralj Salomon (vidi Mudr 7,20). Dakle, u jednom glasnom kriku, slijepi prosjak identificira Isusa kao Onoga za kim su čeznuli svi Židovi.
Gomila se nije zabavljala: “Mnogi su ga prekoravali govoreći mu da šuti.” Ovo postavlja dva pitanja: (1) Kako je Bartimej znao tko je Isus? (2) Zašto je gomila bila tako nestrpljiva s njim?
Budući da je bio slijep, Bartimej se morao osloniti na ono što je čuo od drugih o Isusu iz Nazareta. Je li čuo priče od ljudi koji su Ga vidjeli? Bilo je dosta govora o čudotvorcu iz Galileje. Primijetite da je čak i ovdje bilo “veliko mnoštvo” s Njim. Ljudi koji su slijepi oslanjaju se na svoja druga osjetila kako bi naučili ono što trebaju znati. Bartimej je bio prosjak, zbog svoje sljepoće nije mogao raditi kako bi se uzdržavao. Mora da mu je sluh bio oštar i imao je puno vremena na raspolaganju. Dok je slušao što ljudi govore o Isusu, je li se uvjerio da se mesijanska proročanstva koja je znao cijeli život ispunjavaju na ovom izvanrednom rabinu? Čak i bez mogućnosti da vidi Isusa, je li bio uvjeren da bi trebao maksimalno iskoristiti ovaj trenutak i zavapiti za sažaljenje od Davidova sina, novog kralja Izraela?
Zašto su ga “mnogi” u gomili pokušali ušutkati? Jesu li mislili da je nazvati Isusa “Sinom Davidovim” pretjerano? Jesu li bili uvjereni da se marginalizirani prosjak poput Bartimeja ne bi trebao obratiti nekome tako važnom kao što je Isus? Jesu li njihovi senzibiliteti povrijeđeni u oba razloga? Ako je tako, onda je Bartimej mogao “vidjeti” Isusa mnogo bolje od njih. Njihov prijekor, koji je dolazio iz njihove sljepoće, učinio je Bartimeja još odlučnijim. Bez obzira koliko se činilo beznadnim i malo vjerojatnim, nije namjeravao dopustiti da mu ovaj trenutak izmakne.
Njegova se ustrajnost isplatila: “Isus se zaustavi i reče: ‘Pozovite ga’.” Nismo iznenađeni što vidimo slijepčev odgovor: “Odbacio je svoj ogrtač, skočio i došao Isusu.” Bio je tako nestrpljiv da svoju potrebu iznese Isusu! Čini se očiglednim da je ono što je Bartimej trebao od Isusa bilo da njegova vizija bude izliječena. Zašto Isus jednostavno nije ispružio ruku i učinio to? Zašto je pitao čovjeka: “Što želiš od mene?” Možda je Isus želio da ovaj susret s potrebnim Bartimejem bude osobni (toliko smo često vidjeli u Evanđelju po Marku). Isus je želio razgovor s čovjekom koji je već toliko znao i vjerovao o Njemu.
Zapazite poniznost u Bartimejevu odgovoru: “Učitelju, želim vidjeti.” Nije zahtijevao da bude izliječen. Jednostavno je izrazio svoju najdublju potrebu Onome za kojeg je vjerovao da je može zadovoljiti.
Nakon što je došlo do ove osobne razmjene između Isusa i slijepca, čudo se već dogodilo: “Idi svojim putem; tvoja te vjera spasila.” Isus mu govori da je njegova vjera – njegovo uvjerenje da su sva Božja obećanja Židovima sažeta u Isusu – bila uzrok njegova ozdravljenja: “Odmah progleda…” Prvo ozdravljenje koje je Bartimej primio tog dana nije bilo u njegovim očima ali u njegovoj duši: “…i [he] pratio Ga na putu.” Slijepi prosjak postao je Isusov sljedbenik. Tako on postaje ilustracija svega što je Davidov sin došao učiniti, najprije za Židove, a potom i za cijeli svijet.
Grijeh nas sve čini slijepim prosjacima, nesposobnim vidjeti Istinu i potpuno nesposobnim pomoći sebi. Vapaj vjere u Isusa kao Božju obećanu pomoć znači osobni odnos s vlastitim Božjim Sinom i potpuno novi život. Pogledajte kako je Bartimej “odbacio svoj ogrtač”, što je slika odbacivanja starog puta za novo. Kada nas naša vjera odvede Isusu, mi smo izliječeni. Autonomija grijeha koja nas ostavlja na rubu ceste više nije privlačna. Naše noge nalaze bolji put, slijedeći Isusa “na putu”.
Tjelesni vid je blagoslov, ali otvorene oči duše, kako nas uči Bartimej, puno su veći dar.
Mogući odgovor: Gospodine Isuse, znam da me sve moje potrebe mogu dovesti k Tebi, ako im samo dopustim. Molim Te pomozi mi da čujem kada me Ti zoveš da dođem.
Prvo čitanje (Pročitaj Jer 31,7-9)
Možemo vidjeti da je mnogo prije Bartimejevih dana Bog obećao, preko proroka Jeremije, da će jednog dana vratiti svoj prognani narod, koji je tada bio poput slijepih prosjaka u stranoj zemlji, u veliku radost. “Slijepi”, kao i drugi u potrebi, vratit će se “kao golema gomila” (sjetimo se da je sveti Marko primijetio “veliko mnoštvo” s Isusom u našem Evanđelju). Bog je rekao: “Odvest ću ih do potoka, na ravni put, da se nitko ne spotakne.” Prisjetite se da je Isus ponudio živu vodu onima koji su povjerovali u Njega (vidi Iv 4,14; 7,38). Bartimej je tu živu vodu pronašao kako stoji “pokraj puta”.
Kad se slijepac sjetio ovakvih obećanja i čuo vijest o Isusu, zavapio je za sažaljenjem. Stoga je on živi primjer onih koji su “otišli u suzama”, ali za koje Bog obećava da će ih “tješiti… i voditi”.
Nije ni čudo što ne bi šutio!
Mogući odgovor: Nebeski Oče, današnji je svijet pun ljudi koji žive poput Tebe prognanika. Pomozite svojoj Crkvi da im navijesti Radosnu vijest o pomirenju u Isusu.
Psalam (Pročitaj Ps 126,1-6)
Psalam produbljuje naše razumijevanje toga kako je naša evanđeoska epizoda ikoničko ispunjenje Božjih obećanja Njegovom narodu u potrebi – prvo Židovima, a zatim cijelom svijetu. Opisuje ekstazu Božjeg naroda koji je, nakon što je zbog grijeha prognan iz svoje domovine (kao što su Adam i Eva bili prognani iz Edena), Bog vraćen i pomiren s Njim (kao što je učinio za nas po Isusu i Mariji).
Psalmist kaže “…usta su nam bila puna smijeha, a jezik nam se radovao.” Kaže nam da kada su “narodi” čuli za Božje milosrdno djelo za Njegov narod, Izrael, rekli su: “Gospodin je učinio velike stvari za njih.” Ovo nas podsjeća kada je mnoštvo u Evanđelju, nakon što je čulo da je Isus zapravo htio razgovarati sa slijepim prosjakom, kaže Bartimeju: “Ohrabri se; ustani, Isus te zove.” Božja obnova i dar novog života ima samo jedan odgovarajući odgovor, tada i sada: “Gospodin je učinio velike stvari za mene; ispunjeni smo radošću.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj Heb 5,1-6)
Autor Poslanice Hebrejima ovdje piše o Isusovoj poniznosti, koji se nije “proslavio” uzevši na sebe čast svećeništva. Umjesto toga, čekao je da ga Bog imenuje “svećenikom zauvijek po redu Melkisedekovu”. Čak ni sam Božji Sin nije postavljao zahtjeve Ocu; Čekao je da ga “pozove Bog”.
Ovo nas ponovno podsjeća na Bartimeja. Dok je Isus prolazio, zavapio je za sažaljenjem. Međutim, nije učinio korak prema Njemu sve dok Isus nije rekao: “Pozovite ga.” Jednom kada je poziv otišao, slijepac je imao spreman, radostan odgovor. Kad je Isus pitao što želi, nije postavljao nikakve zahtjeve; jednostavno je izrazio svoju želju: “Učitelju, želim vidjeti.” U tome nam on postaje primjer poniznosti.
U poniznosti je Isus primio svoj poziv da bude naš Veliki svećenik. U poniznosti, On nam se nudi u Euharistiji. Dok stojimo pred njim, kao odgovor na njegov poziv, možemo reći s Bartimejem: “Učitelju, želim vidjeti.” Isusu nikada ne dosadi liječiti našu sljepoću.
Mogući odgovor: “Učitelju, želim vidjeti.”
Le Sueur, E. (1645). Krist liječi slijepca [painting]. Preuzeto sa Wikimedia Commons.