Isus vodi svoje najbliže prijatelje na planinu na molitvu, što je za Židove prepuno značenja. Zašto?
Evanđelje (Pročitaj Mt 17,1-9)
Značenje današnjeg evanđeoskog čitanja uvelike se obogaćuje ako razumijemo kontekst u kojem se pojavljuje, kako unutar Matejeva evanđelja tako i šire priče o povijesti spasenja. Vrijeme utrošeno na to urodit će dobrim plodom.
U Mateju 16, nakon Petrovog priznanja Isusa kao Krista, Sina Božjeg, apostoli doživljavaju gadan šok. Isus im govori da je predodređen za patnju i smrt. Kad se Petar usprotivi, Isus ga oštro prekori (“Odlazi od mene, Sotono!” u 16,23) što o patnji razmišlja kao ljudi, a ne kao Bog. Za ljude bi ova vrsta patnje za moćnog Božjeg Sina značila slabost, nemoć i neuspjeh. Isus želi poučiti apostole da će njegova patnja i smrt biti put do slave. Ima i još uznemirujuće vijesti. “Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi” (16,24). Poziv na učeništvo je poziv iz sebe da slijedimo Isusa, da dijelimo Njegove patnje, bez obzira na cijenu. Koliko god sve ovo moglo biti uznemirujuće, Isus uvjerava apostole da patnji i smrti neće biti kraj. “Zaista, kažem vam, ovdje stoje neki koji neće okusiti smrti prije nego ugledaju Sina Čovječjega kako dolazi u svome kraljevstvu” (16,28).
Šest dana nakon ovog razgovora, “Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, i povede ih same na goru visoku” (17,1). Tako počinje epizoda u današnjem čitanju, kada ova tri apostola vide Isusa kakvog ga nikad prije nisu vidjeli – kako zrači božanskom svjetlošću i razgovara s Mojsijem i Ilijom, jedinim ljudima u Starom zavjetu koji su ikada razgovarali s Bogom na gori. Zanimljivo je da su u Svetom pismu postojala proročanstva o “ponovnom pojavljivanju” oba ova čovjeka (vidi Pnz 18:15; Malahija 4:5). Apostoli su primili povlašteno otkrivenje Isusovog božanstva unutar Njegove ljudskosti, jer su i Njegovo lice (božanstvo) i Njegove haljine (čovječanstvo) “sjali poput sunca”. Ovdje je bilo ispunjenje Isusovog proročanstva da će “neki koji ovdje stoje” gledati slavu Sina Čovječjeg u Njegovom kraljevstvu. I ovdje je bio dokaz da kakva god patnja Isusa čekala, ona nije proizašla iz slabosti. To je bila patnja koju je On slobodno izabrao.
Ovo otkrivenje došlo je u kontekstu temeljnog događaja u izraelskoj povijesti – Božjeg saveza sa svojim narodom na planini Sinaj nakon njihovog izlaska iz ropstva u Egiptu. Tamo je Mojsiju i narodu dao Deset zapovijedi (ili “Deset riječi”, kako su ih često nazivali u Izraelu), pa je sišao na planinu i govorio narodu iz vatrenog oblaka dima. Njegov glas toliko ih je prestrašio da ih je Mojsije morao umiriti: “Ne bojte se, jer Bog je došao… da strah od njega bude pred vašim očima, da ne griješite” (Izl 20,20). Zašto je trebalo izbjegavati grijeh? Bilo je to ropstvo worse nego ropstvo u Egiptu. “Deset riječi” bile su put iz grijeha za ljude. Vatromet na planini Sinaj bio je velika milost za njih, kao što je Mojsije tako dobro objasnio. Kasnije je Mojsije poveo tri prijatelja sa sobom na planinu da razgovaraju s Bogom. Mojsije je proveo toliko vremena razgovarajući s Bogom u plamenom oblaku da mu je lice obasjalo svjetlo kada se vratio u tabor ispod.
Peter ništa od ove povijesti nije izgubio. Zašto predlaže izgradnju tri šatora (ili “šatora”)? Lukino evanđelje nam govori da su Mojsije i Ilija razgovarali s Isusom o Njegovom odlasku (“egzodus” na grčkom). Narod Izraela se prisjetio svog izlaska iz Egipta, kao i davanja Zakona na Sinaju, u Blagdanu sjenica (ili “šatorima”): “Sedam dana ćete boraviti u sjenicama (šatorima) … da vaši naraštaji može znati da sam učinio da Izraelci stanuju u sjenicama kad sam ih izveo iz zemlje egipatske; Ja sam Jahve, Bog tvoj” (Lev 23,42-43). Nije ni čudo da je Petar, kada je čuo za Isusov izlazak, želio sagraditi šatore i sačuvati ovaj trenutak još malo!
Međutim, Isusov novi egzodus nije bio odlazak iz Jeruzalema, niti je trebao biti ograničen na narod Izraela. Trebao je poraziti Božjeg neprijatelja, Sotonu (ne faraona), izvesti sve ljude iz ropstva grijehu (što je ropstvo sebi) i smrti, te ih odvesti na putovanje u njihov pravi dom, Nebo. Božji Glas iz oblaka je objavio: “Ovo je moj Ljubljeni Sin, koji je po mojoj volji; slušajte Ga.” Isus je Novi Mojsije, kao i novi Zakon. Božjih “Deset riječi” postaju Njegova jedina Riječ: Isus. Samo dva puta u cijelom Novom zavjetu čujemo Boga Oca kako govori, na Isusovu krštenju i ovdje. Oba puta On govori samo o Isusu. Bog Otac nam govori: “Slušajte ga” na ovom putu kući. Marija, Njegova Majka, kao što je učinila u Kani, govori nam: “Učinite što god vam On kaže” na ovom putu kući.
Kad su apostoli čuli Boga kako govori iz oblaka, prestrašili su se i pali na zemlju, što je uvijek bio odgovarajući odgovor na Božji Glas. Isus ih dotakne i reče: “Ustanite i ne bojte se!” Rečeno im je o patnji koja je pred njima, i za Isusa i za njih same. Vidjeli su i slavu koja je pred njima, slavu koju im je bilo suđeno podijeliti, baš kao što su to učinili Mojsije i Ilija. Bili su poniženi i poniženi, ali Isus ih je svojim dodirom pozvao da započnu svoje putovanje s Njim bez straha. Nažalost, njihova sposobnost da žive na taj način još uvijek leži u budućnosti…
Mogući odgovor: Gospodine, pomozi mi u ovoj korizmi da vidim da je slava koju si stekao Tvojom mukom namijenjena i meni – i patnja i slava. Često pokušavam dobiti jedno bez drugog.
Prvi Čitanje (Pročitaj Gn 12:1-4a)
Mogli bismo očekivati da čitanje Starog zavjeta potječe iz Knjige Izlaska, budući da se Preobrazba tako snažno oslanja na tu povijest. Umjesto toga, vraćamo se sve do Postanka, do prvog “izlaska” Božjeg naroda. Kad je Bog pozvao Abrama, rekao je: “Idi iz zemlje svoje rodbine i iz kuće svoga oca u zemlju koju ću ti pokazati.” Ovo je prvo obraćenje u povijesti spasenja. Snagom Božjeg obećanja, Abram je morao spakirati svoju obitelj i otići na mjesto koje nije poznavao. Ova vrsta opraštanja ili “egzodusa” uvijek je u središtu obraćenja. Da bismo krenuli kući u raj, uvijek moramo ostaviti nešto iza sebe za nešto bolje. U tome je Abram naš “otac u vjeri”. Božje mu je obećanje bilo da će kroz njega blagosloviti “sve zajednice na zemlji”, a taj blagoslov dolazi kroz njegova potomka, Isusa, koji vodi sve narode natrag Bogu.
Mogući odgovor: Gospodine, tražiš li od mene danas da “idem naprijed”, da nešto pustim i držim se samo Tebe? Molim te, pomozi mi da Ti vjerujem kao Abram.
Psalam (Pročitaj Psalam 33:4-5, 18-19, 20, 22)
Psalam nastavlja temu izbavljenja, Božjeg obećanja da će sačuvati sve one koji su voljni poslušati Njegov Glas: “Gle, oči su Jahvine uprte u one koji ga se boje, u one koji se nadaju dobroti njegovoj da ih izbavi od smrt i sačuvati ih usprkos gladi.” Dok upijamo lekcije iz ovih odlomaka i želimo odgovoriti na Isusov poziv da ustanemo i napustimo sebe, da ga slijedimo bez straha, poželjet ćemo pjevati ovu pjesmu dok idemo: “GOSPODINE, neka Tvoja milost bude na nama, dok se uzdamo u Tebe.”
Mogući odgovor: Psalam je, sam po sebi, odgovor na druga naša čitanja. Ponovno ga pročitajte uz molitvu kako biste ga učinili svojim.
Drugo čitanje (Pročitaj 2 Tim 1,8b-10)
U poslanici sveti Pavao piše svetom Timoteju, koji je bio biskup Crkve u Efezu. Pogledajte kako on kombinira obje istine kojima je Isus želio poučiti apostole u Mateju 16-17. On potiče Timoteja da “podnese svoj dio nevolja za evanđelje snagom koja dolazi od Boga”. Isusovi sljedbenici ne mogu izbjeći patnju. Međutim, sveti Pavao uvjerava Timoteja da Bog ima plan koji će nas dovesti do slave (kao što je otkriveno u Preobraženju), plan koji je postojao “prije početka vremena”. Da, bit će teškoća, ali u Kristu Isusu znamo da postoji i pobjeda nad smrću, “život i besmrtnost”.
Mogući odgovor: Gospodine, ti si me ljubio od “prije početka vremena”. Zašto se toliko brinem?
✠
Slika: Carl Bloch, Preobraženje, 1872. Javno vlasništvo.
