Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, franjevački provincijali, generalni vikari, članovi Vijeća za kler BK BiH i 23 dekana iz cijele Bosne i Hercegovine u četvrtak 27. ožujka 2024. slavili su Svetu misu u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage u Travniku u okviru XII. međudekanskog susreta u BiH koji je održan u prostorijama Nadbiskupijskog sjemeništa “Petar Barbarić” u Travniku. Euharistijsko slavlje predvodio je predsjednik BK BiH mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, a prigodnu propovijed uputio provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić čije riječi prenosimo u cijelosti:
Dragi nadbiskupe Tome, oci biskupi Petre i Željko, mnogopoštovani provincijale fra Jozo, poštovani dekani, draga braćo svećenici i redovnici, dragi Božji narode!
Okupljeni smo danas ovdje u povijesnom gradu Travniku, u središnjem dijelu naše Bosne i Hercegovine, ne samo kao predstavnici različitih dekanata, biskupija i redovničkih zajednica, nego kao jedna Crkva, jedno Tijelo Kristovo. Dolazimo iz različitih krajeva naše domovine, nosimo različite odgovornosti i službe, ali nas ujedinjuje isti poziv – nasljedovati Krista i voditi povjereni nam narod putem spasenja.
Današnja liturgijska čitanja kao da su posebno odabrana za naš susret, jer nas podsjećaju na temeljne istine našeg poslanja i na izazove s kojima se suočavamo. U Knjizi proroka Jeremije čuli smo Gospodin nam poručuje: “Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Hodite putem kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude.” Ovaj jednostavan, a opet tako dubok poziv, označava samu srž saveza između Boga i njegovog naroda. Bog nam je dao slobodu izbora, ali nas uvijek iznova poziva da slušamo njegov glas.
No, prorok Jeremija je zavapio: “Ali oni ne poslušaše, uho svoje ne prignuše, već pođoše po savjetu i okorjelosti zlog srca svojega; okrenuše mi leđa, a ne lice.” Ove riječi su uvijek aktualne tijekom stoljeća i one postavljaju pred nas pitanje činimo li i mi ponekad isto? Ne okrećemo li i mi ponekad leđa Gospodinu, sljedeći vlastite planove i ambicije umjesto da osluškujemo njegov glas i hodimo putem kojim nam je zapovjedio?
Vjerujem da smo svjesni kako je lako zapasti u zamku samodostatnosti, pa povjerujemo da nam Božji glas više nije potreban, jer već znamo sve što trebamo činiti. Upravo je to siguran put u propast, put koji vodi do duhovnog sljepila i gluhoće.
Prorok dalje izgovara riječi koje nas moraju trgnuti: “Tvrdoglav je ovaj narod i nepokoran; okreću se, ali se ne vraćaju.” Ova dijagnoza duhovnog stanja naroda je zabrinjavajuća, ali je istovremeno i odlična prilika za ispit savjesti. Koliko smo mi, kao svećenici, otvoreni za promjenu, za povratak? Koliko smo spremni priznati svoje pogreške i krenuti novim putem?
Psalam 95 nastavlja istu temu i poziva nas: “Dođite, kličimo Gospodinu, uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!” Prije nego što nas pozove na poslušnost, psalmist nas poziva na radost, na klicanje Gospodinu. To je važna pouka za nas. Naše služenje ne bi smjelo biti tmurno i teško, već ispunjeno radošću, jer služimo Bogu koji je izvor svake radosti i koji nas je prvi ljubio.
Na koncu slijedi upozorenje svima nama: “O, da danas glas mu poslušate: ‘Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji!'” Ovo upozorenje protiv tvrdoće srca podsjeća nas na događaj iz Knjige Izlaska, kada je narod posumnjao u Božju prisutnost i Božju skrb, govoreći: “Je li Gospodin među nama ili nije?” Ni ovo pitanje nije relevantno samo za izraelski narod u pustinji. Ono odjekuje i danas, posebno u našoj domovini Bosni i Hercegovini koja je prošla kroz tolika iskušenja i patnje. Je li Gospodin među nama ili nije? Kada pogledamo tolike razorene crkve, raseljene vjernike, materijalne poteškoće, društvene i političke izazove, ovo pitanje itekako ima smisla i na njega treba znati odgovoriti. Odgovor čovjeka vjernika je uvijek isti: Da, Gospodin je među nama! On nije napustio svoj narod ni u najtežim trenucima povijesti, neće ga napustiti ni sada. No, veća je opasnost da mi napustimo njega, da nam otvrdnu srca i da prestanemo vjerovati u njegovu providnost?
Evanđelje po Luki donosi nam scenu koja savršeno ilustrira duhovnu borbu u kojoj se nalazimo. Isus izgoni zloduha, čini očito dobro djelo, ali umjesto da svi u tome prepoznaju Božje djelovanje, neki ga optužuju kako on po Belzebubu, poglavici đavolskom, izgoni đavle.
Ova optužba otkriva duboku duhovnu sljepoću. Duhovna sljepoća je uvijek kada dobro nazivamo zlim, kada Božje djelovanje pripisujemo đavlu i tada se nalazimo u najopasnijoj duhovnoj situaciji. Isus upozorava da je to grijeh protiv Duha Svetoga, grijeh koji ne može biti oprošten, jer zatvara vrata samom milosrđu.
Braćo i sestre, moramo biti vrlo oprezni da ne padnemo u ovu zamku. U našim procjenama ljudi, događaja i situacija, moramo uvijek ostaviti prostor za djelovanje Duha Svetoga, koji puše gdje hoće i kako hoće, često na načine koje ne očekujemo. Isusov odgovor na optužbe sadrži mudrost koja je posebno važna za nas danas ovdje okupljene: “Svako kraljevstvo u sebi razdijeljeno propada i kuća se na kuću ruši.” Ove riječi moraju odzvanjati u našim srcima i umovima dok promišljamo o stanju naše Crkve u Bosni i Hercegovini. Različita mišljenja i pristupi koje možemo imati o pojedinim stvarima nisu sami po sebi nikakav problem: čak štoviše mogu i pripomoći u otvaranju nekih novih perspektiva u našim životima. Problem nastaje onda kada se pojave velike podjele koje priječe napredak i koje mogu ugroziti samo poslanje Crkve. Kada smo razdijeljeni, kada ne radimo zajedno, kada jedni druge gledamo s nepovjerenjem ili čak s rivalstvom, mi time otvaramo vrata djelovanju Zloga.
Isus nastavlja s još jednom snažnom slikom: “Kad jaki i dobro naoružani čuva svoj stan, u miru je sav njegov posjed. Ali ako dođe jači od njega, svlada ga i otme mu sve njegovo oružje u koje se uzdao, a plijen razdijeli.”
Tko je taj “jaki i dobro naoružani” koji čuva svoj stan? U kontekstu evanđelja, to je Zloduh koji drži čovjeka u ropstvu. Ali u širem smislu, to mogu biti i sve one sile koje drže naš narod, našu Crkvu, naše zajednice u ropstvu straha, nepovjerenja, mržnje, nesloge, materijalizma i duhovne površnosti.
Ali onaj “Jači” koji ga jedini može svladava je, naravno, Isus Krist. Samo on može slomiti lanac ropstva i donijeti istinsku slobodu. Krist djeluje kroz svoju Crkvu, dakle, kroz nas. Zato nas i poziva da budemo njegovi suradnici u oslobađanju našeg naroda od svih vrsta ropstva.
No, kako možemo biti učinkoviti suradnici Kristovi ako smo sami razdijeljeni? Kako možemo svjedočiti o oslobađajućoj snazi evanđelja, ako sami nismo slobodni od straha, nepovjerenja i nesloge?
Isus zaključuje svoju pouku riječima koje nas pozivaju na odluku: “Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa.” Ne postoji neutralnost u duhovnoj borbi. Ili sabiremo s Kristom, ili rasipamo. Ili služimo izgradnji Kraljevstva Božjeg ili priječimo njegovu izgradnju.
Draga braćo i sestre, želim vam posvijestiti ozbiljnost trenutka u kojem živimo. Naša domovina i naša Crkva suočavaju se s mnogim izazovima – demografskim padom, iseljavanjem, sekularizacijom, materijalnim poteškoćama. Ali najveća opasnost ne dolazi izvana, nego iznutra, a ona se sastoji u tome da prestanemo slušati glas Gospodnji, da otvrdnemo svoja srca, da se podijelimo i tako izgubimo duhovnu snagu.
Pozivam sve danas ovdje okupljene da obnovimo svoju predanost slušanju Božjeg glasa, da svakodnevno odvajamo vrijeme za molitvu, za čitanje Svetog pisma, za tišinu u kojoj Bog snažno progovara našim srcima. Ali, ako mi ne slušamo Boga, kako ćemo voditi druge ljude i učiti ih da ga slušaju?
Pazimo se tvrdoće srca, budimo otvoreni za nove poticaje Duha Svetoga, za nove načine naviještanja evanđelja, za nove oblike služenja u današnjem svijetu. Ne bi bilo dobro da budemo poput Izraelaca koji su govorili: “Ovako se uvijek radilo, zašto bismo mijenjali?”
Pozivam nas da radimo na jedinstvu naše Crkve. Da prevladamo povijesne, regionalne i institucionalne podjele koje nas ponekad razdvajaju. Da gradimo mostove razumijevanja i suradnje između biskupija i redovničkih zajednica, između svećenika i laika, između starijih i mlađih generacija. Jer, samo ujedinjeni možemo biti “jači” od “jakog pod oružjem” koji želi držati naš narod u ropstvu. Zato, budimo odlučni sabiratelji, a ne rasipatelji Božjih dobara. Svojim riječima i djelima pridonosimo izgradnji Kraljevstva Božjega, budimo ljudi nade koji, unatoč svim poteškoćama, vjeruju u Kristovu pobjedu.
Neka nas Duh Sveti, koji je vodio Isusa u borbi protiv zla, vodi i u našem služenju! Neka nam daruje mudrost da raspoznajemo Božji glas, snagu da se odupiremo kušnjama podjele, i ljubav koja sve ujedinjuje i sve nadvisuje!
Sluga Božji Petar Barbarić dobar je primjer kako se Riječ Božja sluša i živi, kako se poštuje druge i svima služi svakodnevnim malim stvarima, te kako se jača u pobožnosti prema Srcu Isusovu i Blaženoj Djevici Mariji.
A Marija, Majka Crkve i naša Majka, koja je uvijek savršeno slušala Božji glas i nikada nije dopustila da joj srce otvrdne, neka nam bude najuzvišeniji uzor i zagovornica na našem putu!
Amen.
