Dugo je trajala izgradnja bazilike svetog Petra u Rimu. A stvarno, stvarno dugo vremena. Gradnja je započela 1506., a završila 1626. – 120 godina! Bilo ih je trideset jedan pape za to vrijeme! Zamislite da ste građevinski radnik koji postavlja kamen na samom početku – morate znati da nikada ne biste doživjeli da vidite da je sve gotovo! Mora biti pomalo obeshrabrujuće započeti nešto za što znate da nećete dovršiti tijekom svog života.
Na mnogo načina, to je ono što čujemo u prvom čitanju. Primijetite kako je sve u prvom čitanju u budućem vremenu…
Pustinja će likovati; radovat će se stepa. Njima će se dati slava Libanona, vidjet će slavu Jahvinu. Tada će se otvoriti oči slijepima, uši gluhima otvoriti; tada će hromi skakati kao jelen, tada će pjevati jezik nijemoga.
Izaija nikada nije doživio da vidi ispunjenje proročanstva – ono se obistinilo 700 godina kasnije, kada je Isus jasno rekao da se proročanstvo odnosi na Njega.
Nada je teološka vrlina koja nas tjera da s pouzdanjem čekamo Božja obećanja. Često koristimo riječ “nada” u značenju “želja” – kao u, “Oh, nadam se da ću dobiti na lutriji” ili “Nadam se da ću dobiti psića za Božić.” Ali vrlina nade znači nešto drugo: nada je pouzdanje da će Bog učiniti ono što je obećao.
A nadu možemo gledati na dva načina: prvo, ono što je Bog obećao svijetu, i drugo, ono što je Bog obećao svakoj pojedinačnoj duši.
Prvo: Bog je obećao otkupiti svijet. Ali svijet izgleda kao u neredu, zar ne? Patnja, grijeh, nasilje, slomljenost, ovisnost. Otkup je u tijeku. Krist je jednom došao, kao beba, u početi djelo otkupljenja, ali djelo otkupljenja će biti samo završio kada On ponovno dođe u slavi. Imati vrlinu nade, dakle, znači imati povjerenja u Boga htjeti dođi ponovno i dovrši otkupljenje koje je obećao. Jednog će dana sve ovo završiti kao dio Božjeg veličanstvenog plana za otkupljenje svemira.
Mnogi rani kršćani vjerovali su da će Isus ponovno doći tijekom njihova života. Bili su zabrinuti kako su godine prolazile, a Isusa još uvijek nema! Trpjeli su progon, kušnje, bol i smrt – i pitali se zašto Isus još nije došao! Zato ih je sveti Jakov u drugom čitanju podsjetio da nada zahtijeva strpljivost – Bog je vjeran svojim obećanjima i otkupit će svoj narod… ali to može potrajati!
Možda nećemo ni doživjeti da vidimo plodove Božjeg otkupljenja! Godine 1912., Kanađanin po imenu dr. William Leslie osjetio je poziv od Boga da služi u udaljenom području Konga. Proveo je 17 godina s kongoanskim narodom, pokušavajući ih poučiti o Božjoj riječi, ali s vrlo malo uspjeha.
Na kraju ga je otjerao plemenski poglavica koji nije želio imati ništa s tom novom Kristovom religijom. Dr. Leslie se vratila u Kanadu, osjećajući se kao neuspjeh. Premotajte stotinu godina – 2010. godine skupina protestantskih misionara putovala je u istu regiju propovijedati Evanđelje – i bili su zapanjeni kada su pronašli Kamena katedrala s 1000 sjedala izgrađen u džungli, s tisućama i tisućama vjernika u Krista među plemenima.
Odakle im vjera? Od samo nekolicine vjernika koji su slušali dr. Leslieja prije sto godina. On nije vidio Boga kako ispunjava svoje otkupljenje za njegova života, ali Bog je bio na djelu, ispunjavajući svoje svrhe!
Ali krepost nade ne odnosi se samo na Božja obećanja svijetu, nego i na Božja obećanja svakom pojedinom vjerniku. Ali moramo biti jasni – što nam je Bog obećao? Ne bogatstvo, zdravlje, materijalni blagoslovi. Nije nam obećao da će naši voljeni uvijek biti živi, niti je obećao da će nas svi uvijek voljeti. Zapravo, obećao je sasvim suprotno – “Svi će te mrziti”; “Moraš uzeti svoj križ i slijediti Me.”
Ali On učinio obećaj nam da sve ide na dobro onima koji ljube Boga. Obećao je da će dovršiti dobro djelo koje je započeo u nama. Obećao je da nijedno oko nije vidjelo niti uho čulo dobre stvari koje je pripremio za nas koji ga volimo.
U biti, Obećao je da će nas spasiti i dovesti u vječni život s njim. To je Njegovo obećanje – a vrlina nade znači da imamo povjerenje da će On to učiniti! Iako smo grešnici, koji se možda borimo s neredom naših života i naših odnosa, možemo imati povjerenja da ako se pouzdamo u Njega i povjeriti sebe k Njemu, On će nas dovesti u Nebo sa sobom.
Ali i za ovo je potrebno strpljenje! Postoji sjajna priča o pobožnom čovjeku koji se jednog dana molio i čuo je Boga kako mu govori: “Izađi iza svoje kuće i gurni ogromnu gromadu.” Čovjek je poslušao, krenuo i gurao i gurao, ali nije se pomaknuo ni za milimetar.
Sljedeći dan se vratio i gurao, ali se i dalje nije pomaknuo. Dan za danom borio se i pokušavao gurnuti ovu gromadu, ali ništa nije polazilo za rukom. Mjeseci su prolazili i konačno je bio iscrpljen pa je pao na zemlju, vičući: “Bože! Zašto si mi rekao da gurnem ovu gromadu? Nisam ga pomaknuo ni inča!” Bog je odgovorio: “Nikad ti nisam rekao da ga pomakneš – rekao sam ti da ga gurneš. Sad kad te je sve tvoje guranje učinilo snažnim, pozvat ću te na pravi zadatak.”
Ponekad se čini da ne napredujemo u duhovnom životu, da se još godinama guramo uz istu gromadu. Ali nada kaže, “Bog htjeti dođi za mene; On će posvetiti i spasiti moju dušu. Samo u Njega moram imati povjerenja.”
Dakle, imajte nade! Bog će uzeti nered našeg svijeta i naših života i otkupiti ih. On je već započeo djelo otkupljenja u svijetu i našim dušama. I s nadom i strpljivošću, On će to dobro djelo otkupljenja dovesti do završetka.
___
Izvorno objavljeno na Križ stoji dok se svijet okreće.
Fotografija: Galen Crout, Unsplash / PD-US.
