Zbog pastoralnih razloga i ove godine, kako je uobičajeno u Riječkoj nadbiskupiji, Misa posvete ulja slavila se na Veliku srijedu umjesto, kako je obrednikom predviđeno, na Veliki četvrtak ujutro. U katedrali sv. Vida predvodio ju je riječki nadbiskup Mate Uzinić u zajedništvu sa svećenicima Riječke nadbiskupije i pod misom blagoslovio tri ulja: bolesničko ulje (kojim se mažu bolesnici), katekumensko (kojim se mažu katekumeni) te krizmu (upotrebljava se kod krštenja, potvrde, te kod svećeničkog i biskupskog ređenja).
Na početku mise uputio je čestitke svećenicima koji slave visoke jubileje: riječkom nadbiskupu u miru Ivanu Devčiću (50 godina svećeništva i 25 godina biskupske službe), Milanu Simčiću (75 godina svećeništva) te Anti Zovku (25 godina svećeništva).
Dominantna tema u liturgiji Mise posvete ulja jest svećeništvo o kojemu je u propovijedi govorio nadbiskup, povezujući ga s geslom jubilarne godine „Hodočasnici nade“ koje sažima samu bit crkvenog identiteta i definira Crkvu kao zajednicu na putu prema zajedničkom cilju. Povijesni primjer riječke Crkve, osnovane prije sto godina, svjedočanstvo je da ta nada, usprkos brojnim izazovima i krizama, može ostati živa. Kroz svako krštenje, potvrdu, euharistiju, sakramentalni brak, svećeničko ređenje i redovničko posvećenje, pokoru i bolesničko pomazanje, zajedništvo i katehezu – ta se nada, kao i Kristova živa prisutnost, neprestano obnavlja i jača. Ta je nada danas povjerena nama, a njezino očuvanje zadaća je svakog člana naše Crkve, kazao je Uzinić.
Naglašavajući u tom kontekstu posebno ulogu svećenika, istaknuo je kako je na prezbiterima odgovornost graditi Crkvu nade te da vjernicima koji su im povjereni pomognu u njihovom uključivanju u nju. „Mi smo prvi pozvani biti svjedoci i čuvari nade Kristovog dolaska. Također smo pozvani omogućiti da se u našoj Crkvi Kristova prisutnost osjeti već sada. Nismo izabrani zbog posebnosti ili privilegija, već smo pozvani u posebno poslanje: da svojim riječima i životom osnažimo nadu u srcima braće i sestara koji su nam povjereni te da budemo za druge Isus Krist koji djeluje među njima. A, ako želite, upravo je to naš privilegij.“
U svim vremenima, svećeništvo ima nepromjenjive oznake – osobine koje je Isus Krist utjelovio svojim životom i evanđeljem, nastavio je nadbiskup. „One su mjerilo prema kojem se trebamo mjeriti, ali i mjerilo prema kojem mjerimo druge. Istodobno, potrebno je imati i element prilagodljivosti vremenu u kojem živimo, kako bismo, u otvorenosti prema Duhu Svetome i osluškujući znakove vremena, mogli dati odgovor evanđelja na izazove suvremenog doba. Oboje je važno: bez prvog gubimo iz vida Krista, a bez drugog zaboravljamo konkretne ljude kojima je naše poslanje namijenjeno.“
Nastavno na rečeno, Uzinić je poručio da ukoliko svećenik želi biti čuvar i donositelj nade, to ne može biti samo kao vođa koji ide ispred naroda, nego mora biti i pratilac koji živi usred naroda, kao jedan od naroda. Nitko, pa ni svećenik, ne spašava se sam. Svećenik ide zajedno s narodom. U hodočasničkom narodu i sam postaje hodočasnik, istaknuo je Uzinić naglasivši da svećenik ne smije biti prepreka, već pomoć drugima da dođu Kristu, a Kristu da dođe do njih. On je most. I prijatelj – i Isusa i drugih ljudi.
„Crkva u kojoj živi i djeluje takav svećenik nije, niti smije biti, samo organizacija sa zakonima i zahtjevima, već zajednica prijatelja okupljenih oko Isusa, koji je naš prijatelj i traži prijateljstvo u svakom čovjeku (Vjekoslav Bajsić). Vođen djelovanjem Duha Svetoga, svećenik-hodočasnik u Crkvi hodočasnika nade ne bježi pred pitanjima i problemima – za njega ne postoje bezizlazne situacije. Nikad ne gubi nadu, već potiče nadu u drugima. Motivira ljubavlju, a ne strahom. Slično Isusu, popravljajući napuknute trske i održavajući plamen tinjajućeg stijenja. On je učitelj koji ne zaboravlja da je i sam učenik. On daje i prima, pomaže i dopušta da mu se pomogne. Pere noge, ali i dozvoljava drugima da mu peru noge. On je, kako je netko ovih dana rekao u svojoj propovijedi, svećenik s pregačom – usklađen s Kristovim poslanjem i služenjem. On živi istinsko zajedništvo s Kristom i kroz njega s drugima.“
Podsjetivši na rečenicu: „Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“, dodao je da i svećenik ljubi svijet i prema svijetu i društvu se odnosi s povjerenjem i radi na njegovom spasenju. Istovremeno, ne dopušta da ga svijet zarobi svojom logikom. On se ne bavi stranačkom politikom, ali nije apolitičan nego sa svima drugima dijeli radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi, osobito siromašnih i svih drugih koji su ugroženi i koji nemaju glasa (usp. GS 1).
Zaključujući, poručio je da svećenik traži svugdje i svima svjedoči Božju ljubav te osobnim zalaganjem potiče dobro, bez obzira tko ga inicira. Po svom pozivu, svećenik-hodočasnik nade u Crkvi hodočasnika nade, u savezu je sa svim dobronamjernim ljudima. Čak i u okruženju koje može biti neprijateljski nastrojeno prema Bogu, on blagoslivlja, a ne proklinje, te primjećuje ono što je dobro. Njegova zadaća nije suditi, već spasiti, jer ni Krist nije došao da osudi, već da spasi.
„Želio bih biti takav kršćanin, svećenik i biskup, i da svi mi, draga braćo, budemo takvi kršćani i svećenici. Neka tako budu i naši redovnici, vjeroučitelji te vjernici, vodeći računa s tim da naše razlike koje su legitimne nisu nedostatak, već bogatstvo. To će našoj riječkoj Crkvi biti znak nade, a naša će Crkva nastaviti biti znak nade za druge. Ta nada biti će snaga koja nas pokreće i nadahnjuje kao braću i sestre, među braćom i sestrama. U toj nadi idemo naprijed u novo stoljeće. Neka nam ona širi srca „u iščekivanju vječnog blaženstva“ (KKC 1818), kako ne bismo odustali od izgradnje Božjeg kraljevstva ljubavi u sadašnjosti i izgubili konačni cilj – „blaženu nadu: dolazak Spasitelja našega Isusa Krista“. Neka nam pomogne da držimo širom otvorena vrata naše riječke Crkve, da u njoj uvijek ima mjesta za sve, osobito za Krista. Da se u njoj svi osjećaju dobrodošlo i da ne odustajemo jedni od drugih, pa ni od sebe samih, već da zajedno, kao braća i sestre, idemo ususret Kristu i s Kristom jedni drugima i svima.“
Kao i proteklih godina, u prinosu darova vjernici su prinijeli darove za Nadbiskupijski Caritas koje su tijekom korizme prikupljali u svojim župama.
Objavljeno: 16. travnja 2025.
