Prije nekoliko godina, kad sam napustio crkvu svetog Benedikta u Stamfordu, razred petog razreda CCD-a uključio se da mi nabavi knjigu. Bio sam jako zahvalan što sam primio poklon, ali kad sam ga odmotao, otkrio sam da su mi kupili knjigu Sveti Alfons Liguori pod nazivom “Priprema za smrt”. Je li tu bila nekakva subliminalna poruka?
Pretpostavljam da je napuštanje mjesta nešto poput smrti, a naša današnja čitanja govore o smrti. Ali ne želim danas propovijedati o smrti, završiti svoje vrijeme ovdje u crkvi sv. Ivana morbidnom notom – iako bi, naravno, za kršćane smrt trebala biti radosna stvar jer smo ponovno ujedinjeni s Onim koji nas ljubi beskrajno.
Ali nakon daljnjeg razmišljanja, ova čitanja zapravo nisu o smrti, već o životu – pronalasku života, vraćanju u život. Ne samo biološki život, već bogat, ispunjen život koji dolazi kada se susretnemo s Isusom Kristom.
Postoji razlika, naravno. Mnogi ljudi hodaju uokolo, dišu, jedu, idu na posao i u školu – a nemaju pojma zašto. Oni zapravo nisu živi, samo preživljavaju. Kad sam jednom držao sat potvrde u drugoj župi, u razredu sam imao dijete po imenu Matt. Bio je tipični nezainteresirani tinejdžer – s dosadom, mrzovoljan – ali kako je godina odmicala, počeo je postavljati dobra pitanja i stvarno zaroniti u svoju vjeru. Sljedeće godine uključio se u naš program za mlade i rekao mi je da je svakodnevno molio krunicu. Pitao sam ga što se promijenilo – kako je od nebrige za Isusa odjednom postao učenik? Rekao je nešto što nikad nisam zaboravio: “Osjećao sam se kao da živim svoj život u polusnu, a sad sam se konačno probudio.
Da, i mnogi od nas žive svoj život u polusnu, jer samo uzimamo kisik i nismo baš sigurni želimo li slijediti Isusa. Možda se osjećamo kao da ga ne možemo slijediti jer smo previše u neredu. Ali pogledajte Evanđelje – Isus uzima ljude koji su ranjeni, koji su u neredu, koji su mrtvi – i vraća ih u život, u obnovu. Žena s krvarenjem nije rekla: “Oh, previše sam nered za Isusa.” Obitelj kćeri nije rekla: “Oh, ona je već mrtva, za nju više nema nade.” Baš suprotno! Poput onih slomljenih, ranjenih ljudi u Evanđelju, možemo reći Isusu: “Gospodine, ja sam u haosu, stalno padam, nesavršen sam, slab i mrtav – izliječi me, oživi me!” I mi se privodimo sakramentu ispovijedi, svakodnevno molimo za milost i dopuštamo mu da nas potpuno oživi. Nakon svega, On je Spasitelj – i On voli spasiti nas nejaka stvorenja!
Zato ne dopustite da vas vaša slabost spriječi da živite za Isusa, jer On želi da budemo istinski živi! Najsretniji trenutak mog života dogodio se prije nekoliko godina kada sam vodio hodočašće oca i sina u Italiju. Svi smo bili u Asizu, koji je najcool gradić – izgleda savršeno očuvano iz 1300-ih, i možete osjetiti svetost tamo po tim ulicama kojima su hodali Franjo i Klara. Nakon večere, unatoč prskanju kiše, odlučili smo pješačiti do najviše točke u gradu, stare 800 godina stare tvrđave koja je gledala na cijelu dolinu Umbrije. Upravo smo stigli do vrha kada se nebo razdvojilo i dramatična duga prekrila nebo od jednog kraja do drugog. Učinilo mi se da je ovo bio predokus neba – ovdje sam bio, s nekima od meni najdražih ljudi na svijetu, na mjestu svetosti i nevjerojatne ljepote, da slavim Boga i slavim ga. Može li bolje od toga?
A ako je takvo Nebo, živimo za Nebo ovdje! Čak je i patnja koju podnosimo na ovoj zemlji “ništa u usporedbi sa slavom koja će se objaviti”, kaže sv. Ne trebamo čekati da nebo postane potpuno živo – kao što mi je mudar svećenik jednom rekao: “Nebo je svugdje gdje se uživa u Bogu.” Ako živimo za Njega, u jedinstvu s Njim, ovdje na zemlji, tada smo donijeli Nebo u naš svakodnevni život.
A što drugo može ponuditi takvu sreću? Može li nas išta na ovom svijetu uistinu zadovoljiti? Poznajem mladića koji je, dok je bio brucoš u srednjoj školi, odbio ići na svoj školski ples gdje bi puštali raskalašnu glazbu, ogovarali i nemoralno plesali. Majka ga je pokušala uvjeriti da ode, ali on se opirao i rekao: “Zašto toliko želiš da odem?” Ona je odgovorila: “Morate iskusiti svijet!” On je odgovorio: “Vidio sam svijeta i ne želim ga.” Ono što svijet kaže je sreća – zaradite puno novca, puno se zabavljajte, pijte i prepustite se svakom požudnom užitku, postanite moćni i utjecajni – vodi li išta od toga stvarno do pravog, bogatog života kakav Krist želi za nas? To naša srca stvarno žele?
Kada Sveta Faustina bila mlada tinejdžerica, osjetila je snažan poziv da postane časna sestra. Ali ona je to odgađala i odgađala, smatrajući da je preteško. Iako je voljela Boga, rekla je sebi: “Prvo želim vidjeti što svijet nudi!” Jednog dana, kad joj je bilo oko osamnaest, ona i njezina sestra otišle su u noćni klub na ples sa stotinama drugih ljudi, okupljenih u malenom klubu. Bilo joj je lijepo, ali nešto nije bilo u redu…nešto ju je mučilo savjest. Dok je plesala, iznenada se činilo da se plesni podij ispraznio i svi su joj nestali iz vida. Umjesto toga, s druge strane sobe pojavio se Isus Krist, prekriven krvlju i ranama, i prišao joj. Rekao joj je: “Faustina, koliko ćeš Me još odgađati?” Nakon što je postavio pitanje, nestao je i ples se nastavio kao i obično. Ali Faustina je bila potresena. Bijela kao duh, pobjegla je iz plesne dvorane, ne obazirući se na sestrina pitanja, i otišla ravno u najbliži samostan časnih sestara gdje je ostala cijelu noć u kapelici, a kad je sunce izašlo, zatražila je prijem u samostan. Unatoč svemu što je svijet mogao ponuditi, Isus ju je pozivao na obilniji život.
Dakle, moje posljednje riječi nisu o smrti, već o životu. Ako želite biti istinski sretni, potpuno živi – ovdje živite za Nebo i nastojte biti svetac.
Trinaesta nedjelja kroz godinu/Godina B, Mudrost 1:13-15; 2:23-24, 2. Korinćanima 8:7, 9, 13-15, Marko 5:21-43 ILI Marko 5:21-24, 35B-43
____
Izvorno objavljeno na Križ stoji dok se svijet okreće
Fotografija: Johannes Plenio, Unsplash / PD-US
