U nedjelju 15.rujna na blagdan Majke Božje Žalosne brojni hodočasnici iz Primorja tradicionalno su hodočastili u svetište Majke Božje Žalosne u Mrkopalj. Došli su iz Bakarskog dekanata i nekih riječkih župa autobusima, osobnim automobilima, a dvadesetak ih je hodočastilo pješice sa svojim župnicima: iz Rijeke i Bakarskog dekanata s don Markom Pavlinovićem, a iz Skrada sa svojim župnikom Tomislavom Zečevićem. Bilo je vjernika iz župa Delničkog dekanata i župljana domaćina te je crkva bila toliko ispunjena da su mnogi stajali.
Središnju misu proštenja u 11 sati predvodio je župnik Župe Breznički Hum, Josip Vragović, a poslijepodnevnu u 16 sati predvodio i propovijedao ovogodišnji mladomisnik Riječke nadbiskupije, župni upravitelj župe Bakar, Zdenko Lendl. Suslavili su svećenici: Marko Šarić, Petar Belanić,Marko Pavlinović,Tomislav Zečević,Robert Riemann, Dražen Volk, Nikica Jurić, Ivan Milardović, Vjekoslav Kovač, Siniša Vujčić i župnik Mrkoplja, Ante Zovko, a mnogobrojnim vjernicima za ispovijed se na raspolaganje stavio svećenik Domagoj Duvnjak.
Propovjednik je govorio o Majci Božjoj Žalosnoj ili Majci Božjoj od Sedam mačeva koji su proboli njezino nevino srce i duboko ranili dušu po našim zlim ljudskim djelima:” Uvijek je jednostavnije i primamljivije i intrigantno ići stranom zla. Marija majka Gospodina našega Isusa Krista koja ga je rodila, svojim mlijekom dojila, učila hodati ,govoriti, učila čitati i pisati, učila svemu što majka uči svoje dijete svoga sinčića,ta majka je u skrovitosti svoga srca znala što ju čeka, ali vjerujem ,zajedno sa svetim Josipom radosno je odgajala Isusa Krista i gledala kako raste, kako stasa u mladića, u najboljeg čovjeka ikad. Svoju je bol u radosti nosila. Što to znači u radosti. Bila je radosna ali i žalosna. Njezina radost je bila potpuna po svršetku Isusovoga hoda, po svršetku njegovoga spasenja. Ali itekako je osjetila žalost kao što bi ju osjetila svaka majka. Kojih je to sedam žalosti?
To su: Šimunovo proročanstvo, bijeg u Egipat, izgubljenost Isusa u Jeruzalemu kao dječaka, križni put ili susret majke i sina, smrt na križu, skidanje s križa sina na majčino krilo i sedma je pogreb. Te žalosti su itekako teške. Kažu da je najteže majci kada mora pokopati svoje dijete. Ja vjerujem da majke naših poginulih branitelja itekako znaju kako je to teško, i one majke kojima su djeca stradala u nesrećama također znaju kako je to teško. A zamislite si kako je to kada najpravednijeg i najboljeg čovjeka na svijetu jednostavno ljudi odluče smaknuti samo zato što je donio novo, staro je jednostavno obukao u novo. Sam je rekao da nije došao dokinuti staro nego usavršiti sa zapovijedima ljubavi. Židovi su se prepali ljubavi, ljubavi življenja, bratske ljubavi. Nema veće ljubavi nego život dati za svoje prijatelje. Isus ja dao život za nas i nazvao nas je prijateljima. Itekako mu je bilo stalo do nas. Kada nam je netko prijatelj, onda ga smatramo sebi ravnim i onda sve u njemu imamo i sve u njemu nalazimo, od utočišta, razgovora, povjerenja. Što to znači u žalosti se radovati? Kao što znemo Marijin izbor je bio jasan. Ona je izabrala taj put, biti roditeljica, biti ona koja će roditi spasitelja, a vjerujemo da je onda i znala što ju čeka. Ali nikada nije klonula, nikada nije posustala, nego je uijek bila uz njega i u onom trenutku kada je tražila da se učini prvo čudo kada Isus kaže: ženo što ja imam s tobom. Ona je i dalje uz njega, svoga sina. Ta žena je uzor svim majkama pa onda je uzor i danas nama. Njezina žalost mora biti snaga za sve žalosti svih onih majki koje su prošle žalost gubitka djeteta. To nam je uzor, to nam je snaga. I nama ostalima koji znamo što je to žalost, što je to tuga, što je to bol, mora biti uzor Marijina bol ali mora biti i uzor završetak današnjeg evanđelje a to je križ, to je raspelo, to je znak u kojem će svatko od nas pobijediti. To je znak u kojem će svatko od nas prijeći s ovoga svijeta. Nemojmo odbacivati križeve, nemojmo odbacivati sve ono što čini naš križ jer ako odbacimo križ, ako ga maknemo iz svojih kuća, ako ga maknemo iz svoga srca, kakvo nam je uzdarje? Što će biti s nama kada prijeđemo rijeku života, kada prijeđemo iz ove doline života i smrti u vječnu dolinu života? Zato uzdajmo se u Mariju. Neka nam njezine žalosti budu ivzor i snaga za svaki novi dan koji je pred nama. Žalost pretvorimo u radost i radosna srca, radosne duše idimo iz ove crkve, iz ovog doma Božjega u svoje kuće, u svoje obitelji. Budimo radosni prenositelji Isusove riječi.”-rekao je Lendl.
Misno slavlje pjesmom je pratio župni zbor a brojni hodočasnici mogli su pred crkvom vidjeti novopostavljene dvije biste mrkopaljskih mučenika koje su komunisti ubili u II. Svjetskom ratu: mons.Ladislava Šporera, rođenog Mrkopaljca i mrkopaljskog kapelana vlč.Stjepana Horžića. (Gordana Fumić)
Objavljeno: 16. rujna 2024.
