VINKOVCI (TU) – FOTOGALERIJA – Misa zadušnica i sprovodni obredi za pokojnog mons. Tadiju Pranjića, umirovljenog vinkovačkog župnika koji je u ponedjeljak, 4. studenoga 2024. preminuo u Kliničkom bolničkom centru u Osijeku, u 78. godini života i 52. godini svećeništva, održani su u srijedu, 6. studenoga. Misu zadušnicu u vinkovačkoj crkvi sv. Euzebija i Poliona predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, uz koncelebraciju pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, umirovljenog nadbiskupa Marina Srakića, vinkovačkog dekana preč. Antu Šiška, domaćeg župnika Florijana Kveteka i brojnih dijecezanskih i redovničkih svećenika iz različitih dijelova Đakovačko-osječke nadbiskupije. Na sprovodnim obredima prisutan je bio i srijemski biskup Fabijan Svalina.
Uvodeći u misno slavlje, đakovačko-osječki nadbiskup pozdravio je sestre pokojnog svećenika Maru i Jelicu te svu ožalošćenu rodbinu, prisutne biskupe, svećenike, redovnike i redovnice, kao i gradonačelnika Vinkovaca te uvažene dužnosnike Grada i Županije, župljane ove vinkovačke župe te predstavnike Hrvatske vojske, policije, udruga proisteklih iz Domovinskog rata; prisutne nositelje kulturnog, prosvjetnog i društvenog života. Uime svih okupljenih uputio je izraze sućuti i molitvenu blizinu i zajedništvo sestrama i nažalost odsutnom bratu Petru, kao i svoj ožalošćenoj rodbini, i svim ožalošćenim župljanima i prijateljima. Podsjetio je kako je spomen-slavlje Kristova prijelaza kroz smrt u život „naša molitvena zahvala Gospodinu koji nas je po svećeničkom životu, djelovanju i svjedočanstvu vjere, dobrote, blizine i solidarnosti dragoga Pokojnika obasipao na našem životnom putu.“
Dobro je poznavao Vinkovce i Vinkovčane, a svećenicima je bio autoritet
U svojoj homiliji nadbiskup Hranić oslonio se na riječi psalma „Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam“ te je rekao: „Iz toga vjerničkoga iskustva da je Bog pastir čija nas dobrota i milost prate sve dane života našega, izrastao je i naš dragi pokojnik. Tu je vjeru upijao s majčinim mlijekom i ona ga je prožela, oblikovala, nadahnjivala, hrabrila i nosila.“ Osvrćući se na izrečeni evanđeoski odlomak – Isusovu „velikosvećeničku“ molitvu, đakovačko-osječki nadbiskup je rekao: „Kao svećenik i vjernik, i župnik Tadija se suobličava Isusu. Moli. Kroz sve godine njegove župničke službe, u svemu što se događalo i kroz što je prolazio Tadiju se svaki dan sat vremena prije mise moglo vidjeti s brevijarom i s krunicom u ruci. I tu je crpio svakodnevnu okrepu i snagu… A onda je pola sata prije mise smireno sjedao u ispovjedaonicu. I tako svaki dan, sve do kraja župničke službe“, naglasio je nadbiskup ističući ga kao uzor te kao župnika koji se nikada nije žalio na svoje župne vikare, a ni oni na njega.
Nadbiskup se zatim posebno osvrnuo na vrijeme Domovinskog rata te je rekao: „Godine 1991. izbija Domovinski rat. Tadija je tada imao 44 godine i 18 godina svećeničke službe. Zdrav, iskusan, u naponu životne snage, dobro je poznavao Vinkovce i mnoge Vinkovčane, a svi su poznavali njega. Bio je autoritet među svećenicima u dekanatu i u biskupiji, a i izvan nje, jer je više godina prije rata vodio poznate mjesečne vinkovačke svećeničke tribine. Vrata župnog dvorišta, župne kuće i vrata njegova srca trajno su bila otvorena svima. Osjetio je i brzo prepoznao bilo i struje društvenih kretanja. Smatrao je da svećenici kao pastiri svoga stada trebaju razumjeti što se događa, biti budni i da ne smiju ostati pasivni. Na svećeničku tribinu je već 1989. pozvao budućeg hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana. Župna kuća je postupno postala mjesto susreta, rasprava, snova, nadanja, ali i osluškivanja, analize, savjetovanja, povezivanja i priprave za nadolazeće teško i nažalost krvavo razdoblje…“
Gledao je posljedice svake granate i brutalna razaranja
Podsjećajući kako je od samih početaka zla i prvih kapi prolivene krvi, od ubojstva 12 redarstvenika u Borovu Selu, župnik Tadija sve empatijski snažno proživljavao – strepio, tješio, blažio bol, plakao sa zaplakanima, pomagao, zagovarao, dizao glas, pokapao, slušao jauke, služio mise zadušnice, okupljao majke, žene, preporučivao za pomoć, molio posredovanje i pomoć, nadbiskup je rekao: „Prima različite delegacije, novinare, crkvene ljude i političare iz zemlje i inozemstva, organizira im susrete kako bi došli do što boljeg uvida u pravu istinu i do cjelovite informacije. Branitelja mu je vazda puna kuća. Hrani ih i sluša. Bio je uho, otac, brat, tješitelj, liječnik i duhovnik. Via facti, i prije službenog imenovanja postaje dušobrižnikom hrvatske vojske i policije te duhovnim pratiteljem raznih udruga stradalnika. A 6 godina je bio i među prvim službeno imenovanim vojnim i policijskim kapelanima. Revno svakodnevno o svemu izvještava pokojnog biskupa Ćirila. Nailazeći na brojne njegove dopise pisane pisaćim strojem i snopove njegovih prilično detaljnih izvještaja o svemu što se događa kod nadbiskupa Marina, koje je on preuzeo od biskupa Ćirila, često sam se pitao: kad je Tadija sve to stigao i odakle mu pored svega ostaloga volja i snaga za sve to. Nije mu padalo na pamet da se makne iz grada niti onda kad je bilo najteže.“
Zatim je naglasio: „Kad su bila najžešća granatiranja središta grada i crkve, on je bio tu u podrumu župnog stana. Gledao je posljedice svake granate i brutalna razaranja grada. Bio je tu u podrumu i kad mu je napalm bombama ova župna crkva bila pretvorena u buktinju i izašao je iz podruma zapaljenog župnog stana iznad njega. Ostao je bez sve imovine. Nije ponio ni vrećice. Spasio je samo ono što je imao na sebi. Hvala ocima franjevcima konventualcima što su ga primili kao brata i s njim podijelili sve što su imali: životni prostor, jelo na stolu i svoju osobnu odjeću i što ste ga k tome prošle godine kao Provincija službeno proglasili dobrotvorom svoje Provincije, zasigurno ne radi neke materijalne koristi, jer je Tadija ionako bio i ostao crkveni miš, nego radi ljudskih i kršćanskih vrlina koje ste i vi, s brojnim drugim ljudima, prepoznali u njemu. I Tadija je uistinu bio ljudina, pastir dobrog i plemenitog srca, pun empatije. Nije bilo sprovoda branitelja tijekom rata niti poslije rata na području Vukovarsko-srijemske županije, a i šire, a da Tadija nije bio na tom sprovodu: bilo da ga je vodio, bilo da je asistirao biskupu ili nekom drugom svećeniku. Dijelio je i na sebe tovario toliku bol, rane i suze. Sudjelovao je na godišnjicama stradanja, bio na polaganjima vijenaca i služio mise zadušnice, okupljao članove udruga proisteklih iz domovinskog rata, udruge obitelji stradalnika i nestalih osoba. Za sve njih i za svoj župni zbor uvijek je imao vremena i srca.“
Otišao je dolinom smrti u Dom Gospodnji
No sve te okolnosti ipak su se odrazile na zdravlje pokojnog svećenika: „Drugi su svećenici iz dekanata odlazili na godišnje odmore, a Tadija ih je sve zamjenjivao. Kad se do iznemoglosti izmorio, onda je na 2-3 dana otišao svom prijatelju vlč. Pavi Kolareviću u Bapsku. No, to nije moglo ostati bez posljedica za njegovo zdravlje. Sve je to došlo na naplatu po prvi puta krajem 2014. i početkom 2015. Tada je njemu zatrebao brat i tuđe rame za oslonac. Našao ga je u svom tadašnjem kapelanu vlč. Marku Martiću, kojemu je pokojnik zbog toga posebno zahvalio u svojoj oporuci te i prijateljima liječnicima i u drugim bliskim osobama. Hvala im svima. Zahvaljujući njima, Tadija se prilično dobro oporavio i ostao je župnik još šest godina. Teško se mirio s činjenicom da više ne može, da treba prihvatiti mirovinu, rekao je mons. Hranić i nastavio: „Kad je prije 3 godine Tadija došao u mirovinu u Svećenički dom u Đakovo i kad se ondje malo odmorio, lijepo se oporavio. Ali ne za dugo. Hvala osoblju doma koje se za njega uzorno brinulo i isticalo ga kao primjer strpljivog, skromnog, plemenitog i ne zahtjevnog člana Svećeničkog doma. Hvala liječnicima i medicinskom osoblju u Vinkovačkoj županijskoj bolnici te u Kliničkoj bolnici u Osijeku koji su kroz posljednja dva mjeseca bolničkog liječenja sve za njega učinili, ne bi li mu pomogli. No, Tadija je bio istrošen i slab te se dogoren prekjučer pred 14 sati ugasio. Otišao je dolinom smrti u Dom Gospodnji, da u njegovu domu prebiva i uživa milinu zajedništva s njime. Molimo Dobroga Pastira da ga primi i u svojoj milosrdnoj ljubavi dovrši njegovo suobličenje sebi ga privede za svoj nebeski stol i pridruži druži svojim svetima i izabranima.“
Primljeni izrazi sućuti
Na kraju misnog slavlja tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Marko Obradović pročitao je izraze sućuti zadarskog nadbiskupa u miru, mons. Želimira Puljića, biskupa Vojnog ordinarijata, mons. Jure Bogdana, provincijala Provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca, fra Miljenka Hontića, zatim biskupa-nadglednika Crkve Božje u Republici Hrvatskoj Mateja Lazara Kovačevića te Policijske 
uprave Vukovarsko-srijemske.
Nadbiskup Puljić istaknuo je kako mu je osobito drago što je krajem svibnja boravio nekoliko dana s mons. Pranjićem u Svećeničkom domu u Đakovu „gdje smo se prisjetili naših gimnazijskih dana iz Dubrovnika, kao i kolega odgojitelja i profesora. Providnost je očito isplanirala da to bude i naš oproštajni susret. Sprovodni obredi bit će u župnoj crkvi u Vinkovcima gdje pastoralno djelovao i ostavio divnu uspomenu zauzetog pastira, posebno u ratnim danima kada je bio ne samo božji misnik, nego i tješitelj, liječnik, otac, brat i duhovnik.“ Biskup Bogdan naglasio je kako je mons. Pranjić imao život ispunjen i ostvaren raznim službama i na raznim mjestima, ali ponajviše u Vinkovcima gdje je vršio službu župnika 38 godina te je rekao: „Mi se osobito spominjemo i zahvaljujemo Bogu na njegovoj službi u vrijeme Domovinskog rata. Tu je službu vršio s velikom ljubavlju i uvelike doprinio duhovnoj pomoći vojnika i policajaca. Spominjemo ga se također i nakon rata u njegovoj trajnoj raspoloženosti, usluzi i pomoći Vojnome ordinarijatu za naše vojnike i policajce, u brizi za duše i za svakoga čovjeka. Bio je i ostao na prvoj crti obrane sve do konca života.“
Provincijal Hontić u svojim izrazima sućuti napisao je: „Neka mu je laka hrvatska gruda koju je toliko ljubio te natopio svojim suzama u teškim ratnim stradanjima ovoga grada i naroda. Neka ga Gospodin obilno obdari za svu njegovu dobrotu i otvorenost u zauzimanju oko mira i dobra te ga primi u zajedništvo svih svetih te napose sv. oca Franje kojega je za života častio s nama njegovom subraćom.“ Biskup-
nadglednik Kovačević podsjetio je kako je mons. Tadija gostovao u nekoliko navrata u Pastoralnom centru Crkve Božje u Vinkovcima te je svojim pozdravom svjedočio univerzalnost poruke evanđelja. Istaknuo je kako mu je mons. Pranjić pomogao na osobnoj, bratskoj razini, kao i u pastoralnoj skrbi i u aktivnostima humanitarnog djelovanja te je rekao: „Od pokojnog Tadije više nećemo čuti riječ evanđelja, no ako i sve prođe riječ Gospodina Isusa ostaje zauvijek.“ Djelatnici PU Vukovarsko-srijemske istaknuli su: „Mons. Tadija bio je uzor nesebične ljubavi i hrabrosti koja je osobito u najtežim danima Domovinskog rata bila podrška za sve naše policajce i vojnike. Policijska uprava je bila privilegirana imati takvog suradnika i prijatelja. Mons. Tadija je bio naš duhovni oslonac, a naše zajedničke aktivnosti, pastoralna skrb i briga za ljude u odorama pokazali su se kao neprocjenjiva podrška.“
Sućut župljana i svećenika
Izraze sućuti uime župljana vinkovačke izrekao je dr. Dražen Švagelj – prijatelj mons. Pranjića i dugogodišnji suradnik te je rekao: „U smiraj godine u ovim jesenjim bojama Slavonije otišao je s tobom i veliki dio nas. Kao župnik zračio si vjerom, ljubavlju i optimizmom koji si širio na sve nas i u ratu i u miru. Dokazao si da se blagošću, dobrotom, ustrajnošću i plemenitošću mogu pobijediti svi životni izazovi. 
Ispraćamo tvoj duh u prostranstva svjetlosti i mira. Ostat ćeš trajno ugrađen u našim srcima i u temeljima ovoga grada. Neka ti je laka slavonska ravnica koju si neizmjerno ljubio.” Uime svećenika Vinkovačkog dekanata riječi sućuti uputio je dekan Vinkovačkog dekanata, preč. Šiško. Rekao je kako je tijekom 38 godina župničke službe u Župi sv. Euzebija i Poliona, mons. Pranjić podijelio 6816 krštenja, 2737 vjenčanja, 
sakrament potvrde primilo je 4790 krizmanika, a u sakramentalno ženidbeno zajedništvo ušlo je 2737 parova. Čak 16 župnih vikara poučio je kako biti svećenik po Srcu Isusovu i Marijinu, kako biti onaj koji voli svoje svećeničko poslanje i ljude kojima je poslan. Podsjetio je i na zlatu misu koju je prošloga ljeta mons. Pranjić proslavio u ovoj crkvi te je tada rekao: „U mislima obilazim ulice ovoga grada, gdje sam utisnuo svoja stopala koja neće izbrisati ni vrijeme, ni kiše, ni snjegovi…“ Preč. Šiško istaknuo je susretljivost, jednostavnost i skromnost mons. Tadije, pa i to da je bio sinonim za svećeništvo u ovom kraju.
Sprovodni obredi na vinkovačkom gradskom groblju
Sprovodne obrede na vinkovačkom gradskom groblju, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup, a započeli su pjesmom u izvedbi Muške pjevačke skupine Lipa. Nakon evanđeoskog ulomka kojega je navijestio vlč. Krešimir Aračić, uslijedilo je obraćanje p. Ilije Sudara, župnika vinkovačke Župe sv. Vinka Pallottija koji je najduže surađivao s mons. Pranjićem.
„Zahvaljujem za tvoj život, službu i susretljivost koju smo svi mogli osjetiti. Dragi Tadija, doživljavao sam te kao osjećajnog čovjeka. Plakao si na grobovima branitelja i mnoge, zaista mnoge si ispratio… Grešnike si s lakoćom odrješivao, u šali smo znali reći kao na traci. Nisi se modirao, oholio, ni bahatio već si živio kao crkveni miš i ostao takav. Sjetimo se bolnice, branitelja i mnogih zamjena. Posebno mi je drago što sam ti u tvojim posljednjim danima života mogao spomenuti tvoju službu u bolnici i što sam ti mogao donijeti svetu pričest, baš kako si i ti donosio svojim bolesnicima. On mi je rekao: Sada mi zavežite oči i pronaći ću svaki odjel i svaku sobu… Oprosti ako te nismo dovoljno uključili u molitve u posljednjim tjednima i danima tvog života. Mi se zato, barem ja osobno, kajemo“, rekao je p. Ilija.
Gradonačelnik Ivan Bosančić sućut je izrazio u svoje osobno ime i uime građana Vinkovaca te rekao kako su svi bili blagoslovljeni što je u ovom gradu obnašao svoju dužnost, a sada osjećaju veliki gubitak: „Kroz svoju službu prošao je puno toga, prije svega kroz Domovinski rat. Znamo koliko je volio Vinkovce, Slavoniju i Hrvatsku. Pomogao je svakom branitelju, svakoj ožalošćenoj obitelji bio je oslonac, kao i svima 
koji su dolazili tražiti pomoć. Onoga svibnja ispratio je naše redarstvenike na sahrani kakva se ne pamti. U svim vremenima bio je dobri duh Vinkovaca i uvijek je širio zajedništvo i ljubav. Ono što je najvažnije, bio je naš prijatelj i zato, dragi prijatelju – laka neka ti je vinkovačka, slavonska i hrvatska gruda.“
Uime hrvatskih branitelja oproštajni govor uputio je 
brigadir Petar Matanović te je rekao: „Tijekom rata svakodnevno je bio prisutan u životu branitelja i na prvoj crti obrane grada. U teškim danima obilazio je bolnicu u Vinkovcima, a u povijesti će ostati upamćena polnoćka pod granatama iz 1991. godine koju je prečasni predvodio za naše ranjenike. Cijela Hrvatska zna da je sahranio najviše branitelja na području naše županije, riječima tješio, utješio i davao 
nadu u bolje sutra. Njegova su vrata i srce uvijek bili otvorena za svakog branitelja i čovjeka. Njegovo srce kucalo je za Vinkovce i Vinkovčane koji ga neće nikada zaboraviti”, naglasio je Matanović dodavši kako je Pranjić bio bojovnik bez puške u rukama i istinski hrvatski domoljub, na kraju svog govora zahvalio mu se na svemu što je učinio za branitelje.
Liturgijsko pjevanje tijekom misnoga slavlja te na završetku sprovodnih obreda animirao je Mješoviti pjevački zbor Župe sv. Euzebija i Poliona „Sv. Cecilija” pod vodstvom Dubravke Vukovarac. Prisutni su bili i predstavnici Garde Hrvatskog sokola Vinkovci te članovi Udruge „Vinkovački šokački rodovi“.
Životopis (iz homilije nadbiskupa Hranića)
Mons. Tadija Pranjić rodio se 24. svibnja 1947. u Ledenicama pored Gradačca, u BiH, u obitelji s devetero djece. I njegova je obitelj, kao i mnoge druge, u poratnim migracijama unutar bivše države stigla u Slavoniju. Tako je pokojni Tadija osnovnu školu pohađao u Ivankovu. Iskustvo vjere kojim je bio prožet i oblikovan potaknulo ga je da poslije osnovne škole – unatoč protivnih vjetrova sustavne ateizacije i progona Crkve i svećenika – pođe u sjemenište, u nakani da on sam postane svećenik. Imao je pouzdanje: „Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga“ I radovao se: „U Gospodnjem ću domu prebivati kroz dane mnoge”. Nošen tim nutarnjim iskustvom vjere pošao je u sjemenište i maturirao na Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji Ruđer Bošković u Dubrovniku. Odatle je poteklo njegovo cjeloživotno prijateljstvo s kasnijim dubrovačkim biskupom i zadarskim nadbiskupom mons. Želimirom Puljićem te s još nekim svećenicima Mostarske i Splitske nadbiskupije. Vojni je rok odslužio u Ljubljani i Osijeku, a potom je nastavio svećeničku formaciju. Teološki je studij pohađao i završio na današnjem KBF-u u Splitu, a onda se već kao kapelan dodatno upisao na KBF u Zagrebu te je 1975. ondje i diplomirao. Za svećenika ga je u katedrali u Đakovu 1973. godine zaredio pokojni biskup Stjepan Bäuerlein. Odmah poslije svećeničkog ređenja imenovan je kapelanom u ovoj župi u Vinkovcima. Tu je ostao 4 godine, a onda je bio imenovan župnikom tada još uvijek nove Župe sv. Nikole Tavelića u Županji 2. Ondje je kroz 5 godina svoje župničke službe ostavio duboki trag u izgradnji i uređenju današnje župne crkve. Godine 1983. ponovno se vraća u ovu župu u Vinkovce i ovdje je kao župnik ostao kroz 38 godina. Ovome Gradu i Župi poklonio je srce i dušu, čitav svoj život, svu svoju ljubav i sve svoje snage: 42 godine aktivne svećeničke službe. Dugogodišnji je dekan Vinkovačkog dekanata: od 1984. do 2010. godine.
Biskup Ćiril ga je 1994. imenovao začasnim kanonik Stolnoga kaptola u Đakovu. Republika Hrvatska ga je 1999. odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana odlikovala Redom Ante Starčevića. Papa Ivan Pavao II. mu je 2000. podijelio počasni naslov monsignora – svoga kapelana. 2008. mu je Grad Vukovar dodijelio „medalju za nesebičan doprinos u procesu traženja nestalih osoba i dušobrižnički odnos prema svim stradalnicima domovinskog rata“, a on se odrekao novčanog dijela nagrade u korist djece oboljele od malignih tumora. Godine 2012. imenovan je počasnim članom Hrvatskog Crvenog križa. Godine 2020. ga je i predsjednica Grabar Kitarović odlikovala Redom kneza Domagoja s ogrlicom za hrabrost i junaštvo u izravnoj ratnoj opasnosti i u pružanju pastoralne i humanitarne pomoći braniteljima, prognanicima i obiteljima poginulih, zatočenih i nestalih tijekom i nakon Domovinskog rata. Primio je i više raznih priznanja te zahvala od braniteljskih udruga te Udruga proisteklih iz Domovinskog rata. M. Kuveždanin
