Vjera u Krista otkriva da sve stvari, uključujući sport, trebaju biti ujedinjene s Kristom i samo u njemu pronaći svoje ispunjenje.
Kada je sportski program katoličke škole doista uspješan?
Možda je malo reći da sport igra veliku ulogu u modernoj kulturi. Prema Statista.com2022. godine prihod sportske industrije diljem svijeta iznosio je 403,8 milijardi dolara. Samo sport mladih iznosio je 37,5 milijardi dolara. Od rekreacijskih organizacija do profesionalnih liga, ljubav prema sportu zauzima središnje mjesto u modernom svijetu.
Stoga ne čudi da je ta ista ljubav prema sportu duboko utjecala na katoličke škole. Katoličke škole često navode “uspjeh” u sportu kao ponos za poticanje upisa. Oni često ističu državna prvenstva i sportaše Divizije I kao znakove ovog uspjeha. No, trebamo li doista ovako mjeriti eminentnost sportskog programa katoličke škole? Ili postoji više od sportskog programa nego što se često čini?
U svojoj poslanici Rimljanima, sveti Pavao je poticao rane kršćane da se “ne suobličuju ovome svijetu, nego se preobrazuju obnovom svoga uma” (Rimljanima 12,2). Kao učenici Isusa Krista stvari vidimo drugačije. Naša nam vjera daje novu perspektivu, otvorenu prema vječnosti, tako da vidimo dublju svrhu stvari. Opet, sveti Pavao naglašava ovaj važan aspekt vjere kada kaže: „Jer on nam je u svoj mudrosti i razumu obznanio otajstvo svoje volje, prema svojoj nakani koju je iznio u Kristu kao plan za puninu. vremena, da sjedini u njemu sve što je na nebu i na zemlji” (Efežanima 1,9).
Vjera u Krista tako otkriva da sve stvari, uključujući sport, trebaju biti ujedinjene s Kristom i samo u njemu pronaći svoje ispunjenje. Doista, u posljednjim stoljećima, Crkva je to točno istaknula. Sportaši poput blaženog Piera Giorgia Frassatija i pape sv. Ivana Pavla II. naglašavali su da je cilj sporta konačno proslavljanje Boga kroz razvoj ljudske osobe. U prekrasnom odlomku pape Pija XII. koji bi trebao voditi sve sportske programe katoličkih škola, Sveti Otac kaže:
Sport, ispravno shvaćen, zanimanje je cijelog čovjeka, i dok usavršava tijelo kao instrument uma, također čini sam um profinjenijim instrumentom za traženje i komunikaciju istine i pomaže čovjeku da postigne taj cilj. kojoj svi drugi moraju biti podređeni, službi i hvali svoga Stvoritelja.
Sport ima za cilj osposobiti ljudsko biće fizički, moralno, pa čak i intelektualno tako da može ispravno štovati Boga. Drugim riječima, sportski program će biti istinski uspješan samo ako ispunjava svoj krajnji cilj i vodi učenike k svetosti.
Ovo poimanje sporta toliko je različito od našeg uobičajenog promatranja svjetovne slave pobjede da vrijedi razmisliti kako bi pravilno uređen sportski program, s Bogom kao krajnjim ciljem, izgledao drugačije od sportskog programa koji utjelovljuje duh dob. U doista uspješnom sportskom programu, učenici različitih timova susrest će Krista na dublji, radikalniji način, upravo kroz svoje sudjelovanje u sportu. U takvom kontekstu, vjera je mnogo više od jednostavne molitve prije i poslije utakmica, ona je utjelovljena stvarnost u samoj kulturi i iskustvu momčadi.
Budući da ne možete dati ono što nemate, u takvom sportskom programu treneri i treneri bi najprije sami bili vjerni učenici Isusa Krista, upoznavajući svoje učenike sportaše s Gospodinom kojeg treneri već osobno poznaju. Slično tome, prioritet će biti stavljen na zapošljavanje trenera koji su već zaljubljeni u Krista, a njihova sposobnost formiranja novih učenika bit će više cijenjena od njihove sposobnosti da pobjeđuju u utakmicama. U ovom istinski katoličkom sportskom programu, treneri bi često raspravljali i ocjenjivali kako njihovi timovi vode mlade Isusu na način sličan onome kako ocjenjuju film i strategiju igre. Konačni protivnik za poraz bi stoga bila grešnost koja se nalazi u ljudskom srcu, a ne nužno momčad s druge strane terena.
Nadalje, ovakav sportski program imao bi konkretne učinke na kulturu šire škole. Učenici u pobožnom sportskom programu kao što je ovaj bili bi motivirani svojom vjerom da se više uključe u vjersku kulturu katoličke škole. Dnevna misa, duhovne vježbe, grupe za razlučivanje — studenti istinski uspješnog sportskog programa bili bi privučeni ovim aktivnostima dok su nastojali živjeti svoju vjeru koja se produbljuje na potpunije integriran način. Umjetnost i ljepota bi im na sličan način postali privlačni tako da bi tražili glazbu, dramu, slikanje, crtanje i više. Umjesto da bude isključivo usredotočen na svoj sport nauštrb drugih aktivnosti, uspješan sportski program trebao bi voditi svoje učenike u dublje poniranje u mnoge aspekte katoličke kulture koji mogu izgraditi vjeru.
S druge strane, katolička škola s “neuspješnim” sportskim programom izgledala bi upravo suprotno od onoga što smo opisali. Umjesto da vodi učenike do prepoznavanja Stvoritelja, neuspješan sportski program usredotočio bi se na vremenitu slavu na takav način da izgrađuje ponos u duši. Slično tome, njegovi treneri i osoblje bili bi više usredotočeni na pobjede i vrlo malo razmišljali o svetosti. Takvi pogrešno postavljeni prioriteti mogu dovesti do degradirajućih i ponižavajućih stilova podučavanja koji ne uzimaju u obzir dostojanstvo osobe. Naposljetku, često se u takvom programu razvija “sportska kultura” gdje se učenici počinju identificirati više prema sportu kojim se bave nego prema široj katoličkoj zajednici. Mogu se povući iz drugih aktivnosti kako bi se usredotočili isključivo na pobjedu i više ne prepoznaju vrijednost istine, dobrote i ljepote koju primaju u punom životu škole.
Zaključno, dakle, uspjeh sportskog programa katoličke škole ne može se mjeriti njezinim zemaljskim pobjedama. Sveti Pavao ističe nadmoć svetosti nad vremenitom slavom upravo u kontekstu sporta kada govori o svjetovnim sportašima govoreći: „Svaki se sportaš u svemu savladava. Oni to čine da dobiju raspadljiv vijenac, a mi nepropadljiv” (1. Korinćanima 9,25).
Za nas koji smo uključeni u obrazovanje, moramo težiti implementaciji ovih načela u vlastite sportske programe. Roditelji mladih ljudi danas bi na sličan način trebali usaditi te želje za većom svetošću u vlastitu djecu, ali bi također trebali progovoriti kada vide da katolički sportski programi propadaju. Konačno, svi bismo trebali raditi na pružanju podrške školama u kojima se živi takva integrirana vizija ljudske osobe. Time bi se mnogo doprinijelo evangelizaciji sportske kulture oko nas koja tako duboko čezne za Kristom.
