Zagrebačka nadbiskupija – Uvod i homilija biskupa Šaška prigodom primanja među kandidate Zagrebačke nadbiskupije za sveti red desetorice aspiranata za trajni đakonat

 
 
U daru mira našega Gospodina, u zajedništvu s Njime u zajedništvu Crkve slavimo ovo lijepo slavlje, kakvo rijetko imamo priliku slaviti u našoj Nadbiskupiji i u našoj domovini: primanje među kandidate Zagrebačke nadbiskupije za svete redove i to polaznika koji žele služiti u Crkvi kao trajni đakoni.

Stoga, prenoseći molitvenu blizinu i blagoslov našega zagrebačkog nadbiskupa Dražena (Kutleše), srdačno među nama pozdravljam ponajprije braću aspirante za trajni đakonat, njih desetoricu, želeći da odmah na početku u ovome svetištu odjeknu i njihova imena, njihovi životi, pozvani i odazvani: Marko, Šimo, Matija, Michel, Zvonko, Tihomir, Željko, Andrija, Danko, Damir.

Pozdravljam njihove supruge, djecu, roditelje, svu rodbinu i prijatelje.

Srdačno pozdravljam subraću svećenike, posebice nadbiskupijskoga povjerenika za trajnu formaciju trajnih đakona preč. g. Milana (Dančua), zatim provincijala oca Sebastijana (Šujevića), rektora Međubiskupijskoga sjemeništa, preč. g. Matiju (Pavlakovića) te rektora ovoga svetišta, preč. g. Tomicu (Šestaka), župnike župa naših aspiranata, svećenike koji su ih duhovno pratili na dosadašnjemu putu, trajne đakone, kao i sve vas, braćo i sestre, koji ste odlučili biti dionici ove euharistije, Crkve hvaliteljice, Crkve moliteljice i Crkve hodočasnice.

Za slavlje primanja među kandidate izabrali smo ovo Bistričko svetište, tako prikladno i po sadržaju i po mjestu i po vremenu. Ovdje smo pred našom Majkom, službenicom Gospodnjom, poniznom, osjetljivom prema Božjoj volji i brižnom prema Božjoj riječi, vjernom i punom sućuti; ovdje smo na susretištu naše Crkve, gdje učimo živjeti crkvenost prepoznajući darove i moleći za nas; ovdje smo u Jubilejskoj godini nade, tu gdje Crkva otvara svoju riznicu milosti oprosta, tako potrebnu svima za jačanje pouzdanja i za liječenje rana na duši i tijelu, osobito u našim međusobnim odnosima.

Osim toga, najveći broj župa (njih čak pet!) iz kojih dolaze aspiranti ima kao naslov otajstvo povezano s Blaženom Djevicom Marijom.

Pred nama su muževi koji žele biti kandidati i koje naša Zagrebačka nadbiskupija, naša mjesna Crkva, prepoznaje prikladnima da budu kandidati za svete redove. S radošću prihvaćamo njihovu spremnost u kojoj vidimo djelovanje Božjega Duha koji obnavlja svoju Crkvu.

Braćo i sestre, ohrabreni tom istinom, ispovjedimo grijehe, pokajmo se za njih moleći milosrđe, radost oproštenja i snagu novih početaka.

Homilija

Liturgijska čitanja:
2Kor 6, 1-10; Ps 16, 1-2a.5.7-8.11;
Mk 10, 35-45

 
 
Dragi admitendi, braćo i sestre!

1. Isus je pozvao dvanestoricu učenika, da bi postali i ostali živim znakom Božje blizine, ali i novoga društva, novoga zajedništva i poslanja; da bi bili zajednica u kojoj vodilja nisu kriteriji vladanja, nego ostvarivanje dobra koje traje, što je moguće samo služenjem.

Isus ih je svojim življenjem učio tomu pristupu, ali je već među njima naišao na početke tužne i bolne povijesti podjela i sukoba u Crkvi. Pravilo je jednostavno: kada netko u Crkvi želi prevladati nad drugima; kada ne polazi od služenja nego od nekih svojih polazišta, makar ona izgledala i najpobožnija, zajednica slabi. Zapravo se previđa Božji dar i ono što nam Bog povjerava.

Isus i nama upućuje lijepu rečenicu: Nije tako među vama! Lijepa je, jer Isus ne izražava želju; ne govori o budućnosti, nego govori tvrdnjom o sadašnjosti. Nama se puno puta čini da smo daleko od toga, ali, ako bolje razmislimo, Crkva živi od načina i pristupa o kojemu govori Isus, živi od služenja! Njega ima; ono postoji i danas u našoj Crkvi. Što ga je više, više smo Crkva, a čim ga je manje, tim su i naše poteškoće veće.

Razumljivo je da u toj Isusovoj konstataciji čitamo i zapovijed i propitujemo svoja postupanja, jer je upravo to i jedna od posebnosti kršćanstva, jedna od odlika Crkve.

2. Drugi vladaju; oni su nad ljudima. Među Isusovim učenicima nije tako. Vi ćete biti pokraj osoba, pratiti ih; prignuti se – kao Isus na Posljednjoj večeri – kraj njihovih nogu; ne biti ni pokušati biti iznad drugih.

Dok drugi pritišću ljude prema zemlji i tami, vi ćete ljude podizati, voditi ih prema svjetlu; pružati im nadu. Ne samo svojom snagom, nego darom Duha koji oživljuje, koji nadahnjuje koji dopušta i u patnji razaznati smisao i vedrinu.
Slavna povijest u konačnici nije ispisana od onih koji su imali moć vladanja, nego od onih koji su prihvatili i naučili umjetnost ljubavi prema drugima. Došao sam dati život kao otkupninu za mnoge.

Isus otkupljuje, daje sebe za nešto što treba živjeti, biti radosno, što je vrijedno. On otkupljuje ranjenu ljudskost; obnavlja sliku čovjeka; omogućuje prepoznati što jest istinski život, a što nije. Na vidjelo iznosi bogatstvo svakoga čovjeka…

3. Apostoli Ivan i Jakov iznijeli su svoju želju, ali s prizvukom zahtjeva, onako kao što to čine djeca: Isuse, htjeli bismo da bude po našemu, kako mi želimo… Ostali su se apostoli razljutili, očito ne zbog toga jer bi bili bolji, nego zbog toga jer su osjetili pokušaj ‘manipulacije’.

No, Isus ne slijedi trag kojim su krenula najprije dvojica, a zatim ostali. Nikoga ne prekorava, nego se koristi njihovim zahtjevom i njihovim načinom razmišljanja. Poziva ih k sebi; želi im govoriti blisko i tumači im, iznosi razloge. Iza svake ljudske želje, i sasvim pogrješne i loše, uvijek postoji nešto dobro, podloga na kojoj se prepoznaje želja za životom, ljepotom, skladom i puninom.

Svaka ljudska čežnja iza sebe uvijek ima jedan dio koji je zdrav. Ma kako bio malen, ne treba ga izgubiti ni odbaciti. Ljudi u sebi nisu zli; svi smo slabi, krhki i lako griješimo.

Zadnja rečenica u Evanđelju ima iznimnu važnost: Došao sam služiti. To je snažna Isusova definicija samoga sebe. Ako zastanemo, osjetit ćemo koliko je tu obrata, neočekivanosti, iznenađenja. Pogađa samu srž Boga koji nam se objavio, u koga vjerujemo, kojemu se radujemo.

U tome je sažet smisao Kristova utjelovljenja, njegova života, ali i života svakoga od nas. Bog, koji ima odliku da je svemoćan, sveznajuć, sveprisutan, neizreciv, u svojoj objavi on sebe opisuje, izriče se kao sluga. To jest novost. I kao takva nerijetko teško prihvatljiva i teško podnošljiva.

4. Slušali smo o ambicioznosti dvojice učenika. Ambicija (od glagola ambire) doslovno znači: ići okolo, ophoditi.

Još u starome Rimu bio je običaj da su oni koji su htjeli neku službu išli naokolo s obećanjima, da bi dobili potporu ljudi, onako kako se to radi danas u političkome životu. Dakle, izvorno se radi o skupljanju potpore za nekoga tko se želi dokopati nekoga položaja.

Kršćanska inačica ambicije jest hod, susretanje koje traži načine da se ostvari dobro, da se podupre i podijeli dobro. Tako ambire postaje ambulare, što također znači hodati, ambicija postaje ambulanta u kojoj se susreće, liječi, prihvaća i zajedno trpi. To smo primili od Isusa i to pokušavajmo učiti jedni od drugih. To je jedina ambicija koja treba živjeti u Crkvi; jedina koja ima smisla.

5. Da bismo to još bolje prepoznali pomaže nam apostol Pavao, koji nas, kao uvod u snažne kontraste, opominje da ne primimo „uzalud milosti Božje“, to jest da budemo „poslužitelji Božji“.

I kao krjepost zaziva postojanost i navodi čak sedamnaest protivština („u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima, u čistoći, u spoznanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi nehinjenoj, u riječi istinitoj, u snazi Božjoj“),  računajući s „oružjem pravde“.

Nakon toga – što je tipično za svetoga Pavla, ali i za svakoga kršćanina i kršćanku – Apostol iznosi predivan niz snažnih suprotnosti, da bi nas ojačao u našoj službi u svim okolnostima: i kada nailazimo na zahvalnost i poštovanje, i kada smo obescijenjeni, ponižavani, ismijavani i odbacivani.

Isus Krist koga naviještamo i koga u svojoj slabosti nastojimo svjedočiti izvor je nade bez koje bi svijet bio zatvoren u sebe, siromašniji i tužniji, a onda i prepušten zlu, o plodovima kojega slušamo i koje gledamo svakoga dana.
Mi smo ograničeni, siromašni, ali nam je povjeren neprocjenjiv dar koji obogaćuje mnoge; mi smo svjedoci Božje ljubavi prema čovjeku i svijetu.

6. I mene je na putu prema svećeništvu privlačila ta Pavlova poezija izrečena u devet suprotnosti u kojima sučeljava: slavu i sramotu; zao i dobar glas; varljivo zavođenje i istinitost; nepoznatost i poznatost; umiranje i življenje; kažnjenost i opstojanje; žalost i trajnu radost; siromaštvo i bogatstvo, a sve završava predivnom tvrdnjom da smo mi ljudi „koji ništa nemaju, a sve posjeduju“! Nemamo ništa, a imamo sve!

Koliko je samo tu slobode! Koliko vječnosti; koliko pouzdanja u Boga i koliko radosti! To vrijedi za sve vjernike i vjernice, a osobito za đakone.

Prije dvadeset godina (2006.) njemačka književnica Katahrina Hacker napisala je roman koji propituje posljedice globalizacije i liberalizma pod naslovom „Die Habenichtse“. Ta je neobična imenica njemačka novokovanica, a mi na hrvatskome nemamo takvu, jednu riječ koja bi obuhvatila one koji ništa nemaju. Ali, ako bolje razmislimo, mi kršćani s ponosom bismo se mogli zvati sličnim imenom: radosni nišnemajući ili, čitano s druge strane: radosni sveimajući, jer imamo Krista, jer smo u njemu obnovljeni i živi za vječnost.

7. Stoga, draga braćo, promotrite taj Pavlov niz, razmatrajte ga. Možda vas privuče kao i mene, do te mjere da sam za svoje mladomisničko geslo izabrao riječi iz Prve poslanice Korinćanima:
„Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.“ (1Kor 3, 22-23) Prije toga kaže da je „mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom“ te da se „nitko ne hvasta ljudima“. Marijanska i pavlovska nenavezanost, predanost, sigurnost i zagledanost u Božji plan!

Kršćanska kultura razvija se i raste po onome što je specifično za marijanski pristup i za đakonsku službu u Crkvi, a to je: osluškivanje Božje volje, pouzdanje u Gospodina, pogled prema vječnosti slijedeći Božju mudrost i istinu, očitovanu u ljubavi prema bližnjima, ljubavi kojoj je strano: nametanje, iskrivljavanje, zavođenje, nasilje, uznositost…

Samo u Kristu slobodan čovjek može biti radostan; samo marijanski slobodan čovjek može istinski voljeti; samo čovjek s darom Božjega Duha može osjetiti vječnost i zbog toga biti „poslužitelj Božji“.

8. Završavam podsjećajući nas da se kaže da je cijela Crkva đakonska, poslužiteljska. Sve službe u njoj nose odliku koju najizvrsnije odražava red đakonata.

Naime, ime te službe vezano je uz novozavjetni pojam (grč.) diakonos, a ta složena riječ u sebi krije korijen (glagola (proto-ind.-eur.) kono-/keno-) koji govori o (po)kretanju, o brzome djelovanju. Upravo je ljubav takva. Isus upozorava svoje učenike, da su tvrda i spora srca. Ljubav ne oklijeva nego se žuri pomoći, učiniti nešto lijepo, obradovati čovjeka u tuzi i nevolji.

Osim toga, po zvučnosti je bliska i bremenita riječ koju ste vi, dragi aspiranti, itekako naučili u teologiji: kenosis. Bog je sebe obespravio, oplijenio, ogolio i predao u smrti na križu.

Božja se je veličina ponizila, da bi nas uzvisila.

Braćo i sestre, ljubav otvara prostor za druge. Vi ste očevi; živite u obitelji i taj vam je govor itekako blizak. Dolazite iz životnih okolnostima u kojima je lako provjerljivo da se bez služenja ne može ništa graditi niti se može očekivati plodove radosti. Pripremajte se tako da to trajno đakonatom unosite i razvijate u Crkvi.

Danas ste pred nama, pozvani od Gospodina i prepoznati od Crkve, da biste rasli snagom Božjega Duha i jačali nas u naviještanju Radosne vijesti, u služenju i sigurnosti da imamo sve, osobito kad nam se čini da nemamo ništa i da ništa ne možemo.

Amen.