Vazmeno bdjenje u osječkoj konkatedrali

Obredi Vazmenoga bdjenja počeli su blagoslovom ognja ispred osječke konkatedrale te ukrašavanjem i paljenjem uskrsne svijeće. Nakon svečanog unošenja uskrsne svijeće u mrakom zavijenu konkatedralu, uz poklik „Svjetlo Kristovo“ i rasvjetljavanje konkatedralne lađe, đakon Hermann Zinsou Kodjo ispjevao je Exultet – hvalospjev uskrsnoj svijeći. Uslijedila je Služba riječi tijekom koje su ponovno zazvonila sva zvona, a Mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s.

Branke Čuture, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića, zapjevao je pjesmu Slave. U koncelebraciji je bio prof. dr.

Zvonko Pažin, koji je zajedno s vjeroučiteljicom Elvirom Vrljić pripremao ovogodišnje katekumene za primanje sakramenata, zatim dekan Osječkog zapadnog dekanata i konkatedrani župnik preč. Matej Glavica i povjerenik za pastoralni rad s mladima i domaći župni vikar Filip Sertić. „Noćas nas rasvjetljuje ‘Svjetlo od Svjetla’, Božji Sin, koji je i sam postao Adamov sin, da sve što je potamnjelo u ljudskom životu On ponovno rasvijetli.

I noćas si želimo, snažnije nego to obično činimo, dozvati u pamet njegovu ljubav, u kojoj je on na sebe preuzeo tamu zla, grijeha i smrti“, rekao je biskup u homiliji. „Kako je strašna tama! I kad god doživimo njezin, barem mali dio, već osjećamo nesigurnost i neku zebnju u srcu“, protumačio je te podsjetio na početak Knjige Postanka i pojasnio da je sve ono što istinski postoji, prema biblijskom nauku, istrgnuto i oslobođeno tame.

Protumačio je da je čovjek stvoren na Božju sliku i njemu je povjeren svijet te je najviše zamilovan Božjom stvoriteljskom ljubavlju. „No, ispriječio se grijeh. I njegova najteža posljedica smrt.

Ali, Stvoritelj ne miruje. I toliko se puta u ljudskoj povijesti, ponovno i ponovno, čuo Božji poziv i pitanje: ‘Adame, gdje si?’ S tim ‘nemirom’ Božje ljubavi, koja neumorno traži čovjeka, ljudska se povijest preobrazila – postala je ‘povijest spasenja’“, uputio je biskup. Istaknuo je zatim da „sva iskustva tame što dolaze iz svijeta oko nas, a još više, tamu i sjene s kojima se borimo u svojim srcima – želimo rasvijetliti blizinom Otkupitelja, ne želeći ostati ravnodušni na toliku ljubav koju je za svakog čovjeka Krist posvjedočio svojim križem i smrću.

Znamo, njegova ljubav nije tek obična sućut. Na djelu je Božja snaga kojom nas sam Bog želi ponovno učiniti dionicima svoga božanskog života. I zato Kristov križ i njegovo uskrsnuće!

Događaj koji, kako nas poučava kršćanski nauk, sadrži dvostruki učinak: ‘svojom smrću Krist nas oslobađa od grijeha, a svojim uskrsnućem otvara nam pristup u novi život’“. Obratio se zatim katekumenima, rekavši kako će svi vjernici s njima obnoviti svoja krsna obećanja, te nastavio: „Da, o životu je riječ! O životnom pristajanju uz Krista, o očitovanom svjedočanstvu: ‘Da, ja vjerujem i prihvaćam: Isus je moj Spasitelj i Spasitelj svih ljudi’.

Biblijski nas navještaj s apostolom Pavlom jasno poučava: ‘Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni.’“ Podsjetio je na pismo blagopokojnog pape Franje koji je napisao: „Oni koji prihvate Kristovu ponudu spasenja, … koji dopuštaju da ih on spasi, oslobođeni su od grijeha, od žalosti, od unutarnje praznine. S Isusom Kristom uvijek se iznova rađa radost.“ Biskup je protumačio da krštenje: „otvara vrata života, koji već sada struji prema vječnosti; da postajemo ‘Božji sinovi i kćeri’ – da tako živimo i tako se vladamo te da međusobno postajemo braća i sestre – što nije tek puka fraza, nego istinski poziv na građenje odnosa u bratskoj i sestrinskoj ljubavi, pažljivi i puni dobrote, suosjećajući posebno s potrebama onih ‘najmanjih’ – najslabijih, bolesnih, siromašnih; ‘da postajemo članovi velike obitelji Crkve – u kojoj hranimo put vjere i zajedništva s Kristom; da osjetimo kako smo i nadalje slabi, grješni ljudi – da nas zlo izaziva i privlači, ali da znamo da je Isus s kojim smo povezani Pobjednik nad svakim grijehom – i da svojim milosrđem i oproštenjem liječi našu grijehom ranjenu ljudsku narav… i poziva nas da nakon grijeha uvijek ustajmo, da krenemo putem obraćenja, i da sami opraštamo jedni drugima.“ Na kraju je zaključio: „To je bogatstvo Božjega dara kojeg nazivamo ‘krsna milost’, kojeg živimo i svjedočimo kao ‘krsni poziv’ – u svakoj životnoj dobi i svakoj prilici, radosni što smo postali Kristovi, što nas prožima i jača besmrtna nada da smo „s njim srasli i po sličnosti njegovu uskrsnuću“. Uslijedio je blagoslov krsnog studenca, podjela sakramenata, škropljenje naroda blagoslovljenom vodom te euharistijska služba.

Biskup Ćurić na kraju je potaknuo katekumene, ali i sve vjernike, na neizostavno sudjelovanje na euharistijskim slavljima svake nedjelje, osobnu molitvu, poniranje u nutrinu te uključenje u život svoje župne zajednice – kako bi nastavili hod u vjeri koji su sada započeli.