Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 20. svibnja

LAV XIV.

OPĆA AUDIJENCIJA

Trg sv. Petra

Srijeda, 20. svibnja 2026.

Čitanje : Ef 1, 9-10

„[Bog nam je] obznanio otajstvo svoje volje po dobrohotnom naumu svojem što ga prije u njemu zasnova da se provede punina vremenâ: uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji“.

Draga braćo i sestre, dobar dan i dobrodošli!

Započinjemo danas niz kateheza o prvom dokumentu proglašenom na Drugom vatikanskom koncilu: konstituciji o svetoj liturgiji, Sacrosanctum concilium ( SC ).

Sastavljajući tu konstituciju, koncilski oci htjeli su ne samo poduzeti reformu obredâ, nego ujedno uvesti Crkvu u razmišljanje i produbljivanje one žive veze koja je konstituira i ujedinjuje, a to je Kristovo otajstvo. Liturgija, doista, dotiče samu srž tog otajstva: ona je ujedno prostor, vrijeme i kontekst u kojem Crkva prima od Krista svoj vlastiti život. U liturgiji se, naime, „vrši djelo našega otkupljenja“ ( SC , 2), po kojem smo rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, narod koji je Bog sebi stekao (usp. 1 Pt 2, 9).

Kao što pokazuje trostruka obnova – biblijska, patristička i liturgijska – kroz koju je Crkva prošla u dvadesetom stoljeću, to Otajstvo ne označava neku tamnu stvarnost, već Božji spasenjski naum, skriven od vjekova i objavljen u Kristu, kao što kaže sveti Pavao (usp. Ef 3, 3-6). U ovome se, dakle, sastoji kršćansko Otajstvo: to je vazmeni događaj, to jest muka, smrt, uskrsnuće i proslava Krista, koji nam se upravo u liturgiji uprisutnjuje na sakramentalan način, tako da svaki put kad sudjelujemo u zajednici vjernika sabranoj „u njegovo ime“ ( Mt 18, 20) mi uranjamo u to Otajstvo.

Sam Krist je unutarnje načelo otajstva Crkve, svetog Božjeg naroda, rođenog iz njegova probodenog boka na križu. U svetoj liturgiji, snagom svoga Duha, On nastavlja djelovati. Posvećuje i pridružuje Crkvu, svoju zaručnicu, svom prinosu Ocu. Vrši svoje posve jedinstveno svećeništvo, On koji je prisutan u Riječi koju se naviješta, u sakramentima, u služiteljima koji slave, u okupljenoj zajednici i, u najvišem stupnju, u euharistiji (usp. SC , 7). Tako da, prema svetom Augustinu (usp. Serm ., 277), slaveći euharistiju, Crkva „prima Tijelo Gospodinovo i ona sama postaje ono što prima“: postaje Tijelo Kristovo, „prebivalište Božje po Duhu“ ( Ef 2, 22). To je „djelo našega otkupljenja“, koje nas suobličuje Kristu i izgrađuje u zajedništvu.

U svetoj liturgiji to se zajedništvo ostvaruje „obredima i molitvama“ ( SC , 48). Obredni vid Crkve izražava njezinu vjeru – prema poznatoj izreci koja glasi lex orandi, lex credendi – i istodobno oblikuje identitet Crkve: proglašena Riječ, slavljenje sakramenta, geste, šutnja, prostor – sve to predstavlja i oblikuje narod koji je Otac sazvao, Tijelo Kristovo, Hram Duha Svetoga. Svako slavlje tako postaje pravo uzvišeno očitovanje (epifanija) Crkve u molitvi, kao što je podsjetio sveti Ivan Pavao II. (apost. pismo Vicesimus quintus annus , 9).

Ako je liturgija u službi Kristova otajstva, razumljivo je zašto se definira kao „vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva njezina snaga“ ( SC , 10). Istina je da se djelovanje Crkve ne svodi samo na liturgiju, no ipak sve ono što ona čini (propovijedanje, služenje siromasima, praćenje ljudskih stvarnosti) teži prema tom „vrhuncu“. U suprotnom smjeru, liturgija podupire vjernike uranjajući ih uvijek i iznova u Gospodinovu Pashu te, dakle, navješćivanjem Riječi, slavljenjem sakramenata i zajedničkom molitvom, oni se krijepe, ohrabruju i obnavljaju u svojoj predanosti vjeri i svom poslanju. Drugim riječima, sudjelovanje vjernika u liturgijskom činu je istodobno i „unutarnje“ i „vanjsko“.

To isto tako znači da je ono pozvano konkretno se očitovati u svakodnevnom životu u njegovoj cjelini, u etičkoj i duhovnoj dinamici, tako da se liturgija pretače u život i zahtijeva život vjere, koji je kadar konkretizirati ono što je doživljeno u slavlju: na taj način naš život postaje „žrtva živa, sveta, Bogu mila“, ostvarujući naše „duhovno bogoslužje“ ( Rim 12, 1).

Tako „liturgija one koji su unutar Crkve svakodnevno izgrađuje u sveti hram u Gospodinu“ ( SC , 2) i oblikuje zajednicu otvorenu i gostoljubivu prema svima. U njoj, naime, prebiva Duh Sveti, ona nas uvodi u Kristov život, čini nas njegovim Tijelom i, u svim svojim dimenzijama, predstavlja znak jedinstva cijelog ljudskog roda u Kristu. Kao što je rekao papa Franjo, „svijet to još ne zna, ali svi su pozvani na svadbenu gozbu Jaganjčevu ( Otk 19, 9)“ (apost. pismo Desiderio desideravi , 5).

Predragi, dopustimo da nas iznutra oblikuju obredi, simboli, geste, a prije svega živa prisutnost Krista u liturgiji, što ćemo dublje istraživati u narednim katehezama.