Misa večere Gospodnje u osječkoj konkatedrali

OSIJEK (TU) – „Sabiremo se na početku vazmenoga trodnevlja na Misu večere Gospodnje, spominjući se dara euharistije što nam ga je Isus ostavio i darovao upravo te večeri“, rekao je dekan Osječkog zapadnog dekanata i konkatedralni župnik, preč. Matej Glavica započinjući Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak, 2. travnja 2026., u osječkoj konkatedrali sv.

Petra i Pavla. U spomen na Isusovo pranje nogu apostolima, preč. Matej nakon homilije oprao je noge dvanaestorici župljana.

U koncelebraciji je bio povjerenik za pastoralni rad s mladima i župni vikar konkatedralne župe, vlč. Filip Sertić, a posluživao je đakon Hermann Zinsou Kodjo. Liturgijsko pjevanje animirao je mješoviti konkatedralni zbor pod vodstvom s.

Branke Čutura, uz orguljsku pratnju Dalibora Ratića. Euharistija nas uči čovječnosti Upućujući kako evanđelist Ivan želi da tajna euharistije ne ostane zaključana u gornjoj sobi, kao uspomena iz dvorane posljednje večere, nego poziva da se euharistija – koja se tada po prvi puta dogodila – prenese u život, u životnu svakodnevicu, preč. Glavica u homiliji je naglasio da Isus ne pere lice apostola, ne pere njihove ruke, nego njihove noge.

„Zašto noge?“ – pitao je i pojasnio: „Noge su one koje, dok hodaju, nose svoju povijest. Mi smo prohodali dio svoga života. Prohodali smo jedan period svoje životne povijesti i vjerujem da će svatko od nas u svojoj iskrenosti priznati… „Gospodine, na mojim je nogama toliko prljavštine, toliko prašine, u mojim stopalima možeš prepoznati toliko hodanja stranputicama i krivim putevima.

Gospodine, evo me, takav, izranjen i prljav, ipak sam došao k tebi, znajući da ćeš se ti prignuti do mojih nogu, da ćeš ih zacijeliti, da ćeš ih oprati i očistiti.“… A On svojim milosrđem i oproštenjem čisti i pere naše noge“. Isus želi dotaknuti i noge koje pomalo bježe od njega, one koje oklijevaju ići njegovim putem, rekao je preč. Glavica i naglasio: „…biti čovjek euharistije, hraniti se živim euharistijskim Isusom znači doista truditi se i nastojati živjeti ono što je on živio i činiti ono što je on činio.

A mi smo svjesni kada je tuđa prljavština u pitanju da nismo oni koji ćemo se u poniznosti prignuti i oprati, očistiti, nego ćemo je razglašavati. Tuđu prljavštinu mi ćemo najčešće stavljati na pijedestal. Neka svi vide kako je netko pokvaren, kako je netko išao krivudavim putevima, kako je netko išao zabranjenom stazom.

Mi nismo poput Isusa. Ne prigibamo se do te prljavštine da ju očistimo, nego činimo baš suprotno. Zato je Veliki četvrtak izazovan.

On nas poziva da usvojimo ovaj Isusov način, ovu Isusovu metodologiju, ovaj njegov pristup čovjeku. On nas uči čovječnosti. Euharistija nas uči čovječnosti.“ Kršćanin ne bi smio biti isključiv Podsjetio je zatim kako se Isus prignuo i pred Judinim nogama, nije ga preskočio te je rekao: „Kršćanin ne bi smio biti onaj koji važe ljubav, koji važe dobrotu, koji važe milosrđe, koji važe nježnost.

Kršćanin ne bi smio biti onaj koji će reći: „E, ti zaslužuješ da te poštujem i volim. Ti ne zaslužuješ, ti si mi previše zla nanio i ti za mene više ne postojiš.“ Kršćanin ne bi smio biti isključiv. Mi koji se hranimo Isusovim tijelom i krvlju, njegovom dušom i božanstvom, mi bismo trebali i u nama bi se trebalo događati ono što se događa u euharistiji, a to je pretvorba, transformacija.

Da kao što će za koji trenutak Duh Sveti posvetiti kruh i vino, i postat će to Tijelo i Krv Gospodinova, da i mi koji onda to isto Tijelo i Krv primamo, noseći ga u svoju svakodnevicu, u svoju ljudsku povijest budemo oni koji ćemo oponašati Isusove geste. Oni koji ćemo truditi se živjeti onako kako je on živio i činiti ono što on čini nama. Ići iz dvorane posljednje večere, izići iz crkve nakon svete pričesti znači, primiti misiju da se i ja lomim za druge, kao što se euharistijski kruh lomi, da ja perem izranjene i prljave noge onima koje susrećem u svojoj okolini.

Kako veliki izazov, kako veliko poslanje za nas euharistijske ljude. Ali onaj čovjek koji odluči pobijediti sebe, koji odluči skinuti se s pijedestala svoje oholosti, sebičnosti i samodostatnosti, pa usvoji ovu Isusovu gestu i vrednotu poniznosti, osjetit će kako ga Gospodin zauzvrat obilno blagoslivlja.“ Na kraju homilije konkatedralni župnik naglasio je da razumjeti što je euharistija znači „Ne tek djelić vremena kojega sam odvojio za Gospodina, nego djelić vremena koji me poslao u svijet da bi euharistija trajno živjela u mome životu. Idemo tako doživljavati euharistiju.

Ne tek djelić nedjeljnoga ili nekog drugog vremena, nego euharistija koju nosim u svakodnevici – tako što ću poput Isusa činiti ono što On meni čini.“ Uslijedilo je pranje nogu dvanaestorici župljana, euharistijska služba, pričest pod obje prilike te prijenos Presvetog Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar. Nakon Mise Večere Gospodnje župljani su se zadržali u Getsemanskoj uri koju je vodio župnik Glavica. M.

Kuveždanin