Homilija na Uskrs 2026.

Vlado Košić, biskup sisački Homilija na uskrsnom slavlju Sisak, bazilika sv. Kvirina, 5. travnja 2026.

/Dj 10,34a.37-43; Ps 118,1-2.16ab-17.22-23; Kol 3,1-4; Iv 20,1-9/ Draga braćo i sestre, Danas slavimo najveći događaj u povijesti: Isusovo uskrsnuće! Činjenica je da su Isusovi učenici ostali u čudu i da nisu vjerovali, dok nisu i sami doživjeli da je stvarno Isus živ, da je uskrsnuo. To nije bila tlapnja, to se dogodilo svima njima, koji su slijedili Gospodina, premda su ga u času muke i smrti napustili.

Oni su u srcu ipak gajili tihu nadu da se s njim sve može preokrenuti, jer su bili svjedoci da je po njemu Bog činio nemoguće stvari i da je doista Bogu sve moguće. U tišini nakon Isusovog groba učenici su razmišljali o riječima Gospodinovim kojima je on navijestio da će nakon smrti uskrsnuti. No, njegova ih je smrt toliko pogodila da nisu bili sposobni sami se pokrenuti i vjerovati u novost života, u pobjedu Isusovu nad smrću, dok im on sam nije pristupio i uvjerio ih da je doista živ.

Danas bih, dragi vjernici, htio podijeliti s vama neka razmišljanja koja je zapisao češki obraćenik, svećenik i teolog Tomaš Halik . On u svom djelu „ Dotakni rane “ donosi duhovno iskustvo sv. Martina biskupa koji je imao viđenje da mu je došao sam Spasitelj.

Međutim, Martin je brzo uvidio, taj Isus nije imao na rukama rane te ga je upitao: „A gdje su ti rane?“ (nav. dj., 16). Tada je lik iščeznuo, očito vuk preobučen u ovčje krzno, đavao koji je kušao Martina preobučen u Anđela svjetla, Krista, a zapravo Antikrist.

Uvijek kad se prikazuje uskrsnulog Gospodina, na njegovim rukama i nogama vide se rane od raspeće… ta on je i sam svoje rane pokazivao svojim učenicima kao uskrsnuli Gospodin u susretima s apostolima! Možemo li i mi prepoznati Krista uskrsnuloga u ranama ovoga svijeta ? On nam pristupa i želi nas obradovati, ispuniti nam srce i osvojiti za nebesko kraljevstvo, ali uvažavajući i preobražavajući naše rane i rane ovoga svijeta.

I zapravo kada ne bismo vidjeli ali i sami imali rane, tu ne bi bio ni Krist uskrsnuli! Zanimljiva je to misao velikog suvremenog teologa. Evo jednog navoda spomenutog pisca: „Pratimo one koji su na Veliku subotu došli k Božjem grobu častiti svete rane, rane Božje.

Što su to Kristove rane? Što je to ona rana njegova Srca koja kroz ranjeno tijelo otkriva arcanum /tajnu njegova najdubljeg unutarnjeg misterija? Što je najsvojstvenija bol, težina i tama križa?

Nije to askeza tijela na kojoj se tako rado naslađivala pobožna misao; nije to ni sama fizička smrt. To je nešto drugo, dublje i strašnije. Dotaknuti rane Kristove, ne samo one na rukama i nogama koje svjedoče o njegovoj tjelesnoj patnji nego i ranu na boku kroz koju je bilo ranjeno i probodeno srce, to znači dotaknuti tamu o kojoj svjedoči vapaj Onoga koji je od Boga potpuno ostavljen.

Ta rana srca ono je o čemu govore Isusove riječi na križu, a koje je samo jedan od evanđelista imao hrabrosti sačuvati: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mk 15,34)…Ako ima ona rečenica „Bog je mrtav“ (Nietzsche) koja fascinira Zapad duže od stoljeća, bilo kakav ‘kršćanski smisao’, onda se on nalazi u otajstvu Velikog petka: nalazi se u ponoru koji otvara vapaj Raspetoga. Tradicija nas uči da je Isus sve do dna ispio gorki kalež otrgnutosti od Boga. Ostavljenost, otuđenost od Boga, kada se čini da je Bog daleko, da šuti, da je potpuno odsutan, da je mrtav – to nije samo posljedica grijeha, kazna za grijeh, to je sama bit grijeha, njegovo tamno srce.

Teški, smrtni grijeh u nama ubija Božji život… ali sada se Bog i grijeh susreću tako kao nikada do tada: ‘Postao je grijehom za nas’ (2 Kor 5,21) govori o Raspetom sv. Pavao… ‘Što nije bilo uzeto ne može biti otkupljeno’, kažu crkveni oci. Biti žrtveni Jaganjac, uzeti na sebe grijehe svijeta, kako je to duboko shvatio Pavao, znači krajnju solidarnost s grješnicima, i to onu najveću moguću: ne griješiti, ali postati grijehom.

To je misterij Križa , onaj paradoks da su i grijeh i Bog utkani u ljudsko srce koje je istovremeno srce Božje u ljudskom srcu Čovjeka iz Nazareta… to je trenutak u kome je, prema evanđeljima, i samo sunce sakrilo svoje lice tako da u sebi nosi trag jutarnjeg rumenila uskrsne zore…“ (nav. dj., 53-55.57) „Krist koji dolazi k nama i pokazuje svoje rane može biti poticaj da pronađemo ‘hrabrost za istinu’ , hrabrost da se oslobodimo ‘oklopa, maski i pudera’ kojima pred drugima i pred samima sobom skrivamo vlastite rane… Što nije prihvaćeno, ne može biti otkupljeno – uočili su stari crkveni oci razmatrajući nad otajstvom utjelovljenja. Ono prvo što Bog od nas želi, kad nam podari milost (istina, zahtjevnu a ne jeftinu milost) da uvidimo svoje rane , jest da ih prihvatimo … Ja smijem imati svoje rane – to je veliki oslobađajući korak prema ozdravljenju.

Ne moram biti jak i lijep i uspješan, kao junaci filmova i tv-serija; ne moram biti ‘našminkano’ sretan, neprestano zdrav i vječno mlad kao lutke u izlozima posvuda prisutnih reklama za sve i ništa. Ne moram imati oči koje plamte odlučnošću, podbočenih ruku i izvještačenog osmjeha kao političari na izbornim plakatima… To je zaista oslobađajuće – smjeti biti takav kakav zaista jesam … Rane koje su mi zadali drugi smijem imati. U velikoj mjeri one prestaju biti traume ako ih prihvatim i ako svoj stvarni lik nosim olakšan i oslobođen od tereta pretvaranja i skrivanja, a također i opterećenja diktata reklama i vanjskih zahtjeva koji me prisiljavaju i navode da budem ono što nisam, a to u stvarnosti ne mogu, a ni ne trebam biti.“ (nav.dj., 224.226-227) U Djelima apostolskim (Dj 10,34a.37-43) čuli smo svjedočanstvo svetoga Petra o Isusu: „Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih.“ Evo, onaj koji je Isusa triput zatajio i zato gorko zaplakao, osvjedočio se da je Isus nakon smrti uskrsnuo i to želi svima reći, svima navijestiti.

Nije li to poziv i nama da se uvjerimo u Isusovo uskrsnuće i to svima svjedočimo? Kako? Najprije svojim životom: da prihvatimo svoje rane i da vjerujemo da ih je Krist uskrsnuli preobrazio.

Sveti pak Pavao (Kol 3,1-4) poručuje nam danas: „Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu ! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.“ Očito Apostol govori onima koji su povjerovali u Krista uskrsnuloga i to prianjanje uz njega naziva „skrivenim životom s Kristom u Bogu“! Kako lijepa definicija kršćanina!

U evanđelju po Ivanu (Iv 20,1-...