Homilija na Cvjetnicu 2026.

Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Cvjetnicu

Sisak, Pastoralni centar katedralne župe, 29. ožujka 2026.

Evanđelje ulaska Kristova u Jeruzalem: Mt 21,1-11 / Muka po Mateju / Mt 26,14 – 27,66 / Braćo i sestre, najprije bih se kratko zadržao na evanđelju koje smo čuli na trgu pred Katedralom odakle smo krenuli s blagoslovljenim granama maslina na slavlje ove Euharistije.

Zanimljiv je magarac , o kojem je već govorio prorok Zaharija, a koji označuje ulazak Mesije u Jeruzalem koji je blag i krotak, koji prihvaća kraljevske atribute ali koji je kralj mira jer uklanja ubojni luk i rat. I samo klicanje Hosana je klicanje kralju, onome „koji dolazi u ime Gospodnje“. To nas podsjeća na kralja Davida koji je tako dočekivan. Isus ne bježi od toga da je kralj ali on je drukčiji kralj.

Papa Benedikt XVI. u svojem djelu „Isus iz Nazareta. II“ ukazuje na to kako baš evanđelista Matej upozorava da narod koji je ulazio s Isusom u Jeruzalem nije isti koji je poslije traži Isusovo raspeće. U Jeruzalem su s Isusom ulazili njegovi učenici i njegovi pristaše, dok su građani Jeruzalem bili zgranuti tim ulaskom jer „se uskomešao sav grad i govorio: Tko je ovaj?“ Osim toga Isusu kliču djeca, što ukazuje na Psalam 8 koji veli da je Bog „u ustima djece i dojenčadi hvalu pripravio“, čime još više naglašava da je Isus ponizan kralj, onaj koji voli djecu, ali i koji traži od svojih učenika da postanu kao djeca jer je i sam ponizan.

Tu dobro pristaje Šopova pjesma, SAN MAGARADI u kojoj pjesnik ističe privrženost magaraca Isusu koji se vesele njegovom dolasku te snivaju o tome „da tvoja meka ruka još miluje baš njegove uši.“

Mogli bismo se prisjetiti i one Izaijine rečenice kako „magarac poznaje jasle svoga gospodara, a Ti mene ne poznaješ, Izraele!“ (Iz 1,3)

Dakako da se trebamo pitati, kakvog mi kralja želimo, prepoznajemo li u Isusu svoga Kralja i razumijemo li tu simboliku što je u Jeruzalem ušao ponizno, na magarcu?

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Mateju suočava nas s dramatičnim događajima Isusove lažne osude, njegove muke i smrti na križu. Evanđelista Matej, koji prvenstveno piše svoje evanđelje Židovima, ukazuje na starozavjetnu pozadinu i navještaj proroka koji su već navijestili kako će Mesija trpjeti.

U Kristovu osudu i smrt nisu samo upleteni židovski veliki svećenici i rimski prokurator Poncije Pilat nego na žalost i Isusovi učenici. Dok s jedne strane slušamo i pred očima duše gledamo kako Isusa ispituju i sude Veliko vijeće, veliki svećenik Kajfa, te Pilat, s druge strane vidimo i slabost Isusovih učenika koji su prestrašeni i koji ga se odriču, kao Petar, ili ga izdaju, poput Jude. Ovo je zapravo prikaz vječne drame čovječanstva: Isusa napadaju i žele iz ljudske povijesti istisnuti različiti politički vođe, različite ideologije i pokreti koji traže slobodu bez odgovornosti, ali i unutar Crkve oni koji ga ne žele do kraja slijediti. I mi smo među njima. Danas je čas da se o tome iskreno upitamo i ako spoznamo da nismo sve učinili što on od nas očekuje, da se pokajemo i priznamo mu svoj grijeh te odlučimo krenuti za njim bez pridržaja.

„Nisu pribili te čavli nego moj grijeh , nisu ranili Te ljudi, nego moj grijeh. Nije probilo te koplje nego moj grijeh. Iako davno to je bilo Ti znao si me.“ – pjeva pjesma Golgota.

Braćo i sestre, svi mi želimo da na svijet dođe mir, da se prestanu ljudi ubijati i u Ukrajini i u Iranu i na Bliskom Istoku. Međutim, mira ne može biti ako ljudska srca ne prihvate Krista koji je kralj mira. A to znači da se svi moramo odreći grijeha, da svi trebamo nešto učiniti. Nije dovoljno samo uzdisati i osuđivati nasilja, ratove i ubojstva. Potrebno je nešto dobro učiniti, potrebno se za mir zauzeti i u svojem najbližem okružju širiti granice mira.

To je moguće samo ako mir Kristov zavlada u našim srcima. Inače će Krist i dalje patiti u našoj braći i sestrama, u nama samima, jer „on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.“ (Iz 53, 4-5)

Te Kristove rane su u uskrsnuću preobražene, ali su ostale da učenike podsjećaju na silnu ljubav iz koje je on prihvatio muku i smrt te otvorio vrata života.

Isusova molitva Ocu u Getsemanskom vrtu zadivljuje: »Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.«

I mi smo tako često molimo od Boga i tražimo da bude ovako ili onako s našim životima, da nam Gospodin usliši naše želje, no ne uspijevamo nakon toga reći – poput Isusa – „ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ Sveti brat Lovro od Uskrsnuća govorio je često da je sve što proživljava iz ruke Božje i da za sve Bogu zahvaljuje. Je li to moguće?

On u jednom pismu savjetu neku gospođu koja puno pati od svoje bolesti: „ Ufajte se u Boga više nego ikad. Zahvaljujte mu zajedno sa mnom za milosti koje Vam daje, osobito za snagu i strpljenje koje Vam daje u Vašim nevoljama: to je vidljivi znak njegove brige za vas. Stoga se tješite s njim i zahvalite mu na svemu .“ (Br. Lovro od Uskrsnuća, Živjeti u Božjoj prisutnosti, 55). Dapače, on piše: „ Tješite se s onim koji Vas drži privezanu na križ, on će Vas odvezati kad bude držao da je prikladno. Blago onima koji trpe s njim, naviknite se na patnju i molite ga za snagu da trpite sve što on želi i onoliko vremena koliko on smatra potrebnim za vas…Svijet ne razumije te istine i to me ne čudi. Oni trpe kao svjetovni ljudi a ne kao kršćani: oni misle da su bolesti prirodna patnja, a ne milost Božja i da je to protivno naravi. Ali oni koji bolest /i patnju/ vide kao nešto što dolazi iz Božje ruke, kao posljedicu njegova milosrđa i sredstvo kojim se on služi za njihovo spasenje , po njima obično kušaju veliku milinu i veliku utjehu.“ (ib.,63)

Ovaj svetac, čiju je duhovnost – kako sam kaže – dugo slijedio upravo naš sadašnji papa Lav XIV., govori iz vlastitog iskustva i poziva i sve nas da prihvatimo svoja trpljenja, bolesti i križ radi Gospodina. Kako Isus reče, „ne kako ja hoću nego kako hoćeš Ti.“ Tada nam taj stav donosi mir i sreću, dapače radost da možemo nešto pridonijeti mukama Kristovim, kako sveti Pavao veli.

Upriličimo se što više našem Gospodinu jer po njegovom smo muci i križu otkupljeni, po njegovoj nam je muci i smrti došlo spasenje, po njegovoj nam je ljubavi i žrtvi darovan novi život uskrsnuća.

Neka, braćo i sestre, i nama ovo razmatranje muke Gospodinove koje započesmo danas i koje ćemo ovih svetih dana prolaziti otvori vrata novoga života, života koji nam daje Krist Gospodin koji je za nas trpio, umro i uskrsnuo. Amen.