Britanski katolici tvrde da vlasti različito tretiraju islamsku javnu molitvu i tihu kršćansku molitvu

Katolički aktivisti u Ujedinjenom Kraljevstvu optužuju politički i pravosudni sustav za dvostruka mjerila u odnosu prema javnoj molitvi, tvrdeći da se velika islamska molitvena okupljanja na javnim trgovima predstavljaju kao dokaz otvorenosti i pluralizma, dok se tihu kršćansku molitvu u drugim okolnostima sankcionira kao prekršaj. Nova rasprava rasplamsala se nakon velikoga iftara i zajedničke molitve muslimana na londonskom Trafalgar Squareu u ožujku, događaja koji je organiziran uz podršku londonskog gradonačelnika Sadiqa Khana, a javno su ga pozdravili i vodeći britanski političari. Premijer Keir Starmer pritom je istaknuo da je riječ o primjeru snage raznolikoga društva te poručio da u njegovu političkom timu nema mjesta onima koji bi muslimanima osporavali pravo da mole u javnosti.

Upravo je takav politički ton izazvao oštre reakcije katoličkih i pro-life aktivista koji smatraju da iste institucije pokazuju posve drukčije lice kada je riječ o kršćanima okupljenima u molitvi u blizini klinika za pobačaj. Njihov je argument da britanska država javno brani slobodu vjerskoga izražavanja kada se ona uklapa u poželjnu sliku tolerantnoga društva, ali je spremna ograničiti ili čak kazneno goniti tihe i nenasilne vjerske geste kada se one pojavljuju u politički osjetljivim zonama. Za njih to više nije samo pitanje pojedinih presuda, nego dublji znak kulturne i pravne pristranosti prema kršćanskoj prisutnosti u javnom prostoru.

Posebno se u tom kontekstu spominje pravna organizacija ADF International, koja je posljednjih godina pružala potporu osobama procesuiranima zbog tihe molitve u tzv. buffer zonama oko ustanova za pobačaj. Njezin predstavnik Paul Sapper ocijenio je da u britanskoj političkoj klasi postoji dvostruki standard prema slobodi vjere: masovna islamska molitva slavi se kao obilježje tolerantne i raznolike zemlje, dok se samotna i tiha molitva kršćana kriminalizira. Po njegovu mišljenju, upravo takav kontrast otkriva da problem nije samo u pojedinoj primjeni zakona, nego u cjelokupnom ozračju u kojem se kršćansku molitvu sve lakše tumači kao nešto sumnjivo ili nepoželjno.

U središtu rasprave nalazi se odredba britanskog Zakona o javnom redu, stupila na snagu u listopadu 2024., kojom su oko klinika za pobačaj uvedene zabrambene zone. U njima je zabranjeno svako ponašanje koje bi moglo 'utjecati' na osobe koje dolaze u takve ustanove. Kritičari su od početka upozoravali da je pojam utjecaja formuliran preširoko te da bi mogao otvoriti prostor i za kažnjavanje tihe molitve, odnosno ponašanja bez izravnoga kontakta, nagovaranja ili uznemiravanja. Upravo se to, prema njihovu tumačenju, i dogodilo, pa zakon koji je trebao spriječiti agresivne pritiske sada služi i za sankcioniranje samoga unutarnjeg vjerskog čina.

Jedan od najupečatljivijih primjera jest slučaj Adama Smith-Connora, britanskog vojnog veterana koji je 2024. proglašen krivim zbog tihe molitve u lokalnoj buffer zoni i kažnjen novčanom kaznom koja je iznosila gotovo 12 tisuća dolara. Kritičari drže da je time postavljena opasna granica: prvi put se ne sankcionira samo konkretno djelovanje prema drugoj osobi, nego i tiha molitva koju netko vrši bez transparenta, bez razgovora i bez ometanja prolaznika. Taj slučaj za njih predstavlja znak da je došlo do ozbiljnoga pomicanja u razumijevanju slobode savjesti i slobode vjeroispovijesti.

Pozornost je zatim ponovno privukao i slučaj katoličke aktivistice Isabel Vaughan-Spruce iz Worcestershirea, koja se suočava s novim sudskim postupkom jer je tiho molila unutar iste vrste zone zabrane. Datum njezina suđenja određen je za listopad, a sama Vaughan-Spruce upozorava da političari koji sada snažno brane pravo muslimana na javnu molitvu nisu pokazali jednaku spremnost da obrane i njezino pravo na mirnu, tihu molitvu na javnoj ulici. Posebno je prozvala zastupnicu Stellu Creasy, koja je podupirala zakonsko rješenje o buffer zonama, a pritom javno tvrdi da te zone ne zabranjuju molitvu. Vaughan-Spruce uzvraća da bi, ako je to doista tako, onda trebalo jasno podržati i njezino pravo da u takvu prostoru nečujno moli bez kaznenoga progona.

Creasy je u javnim nastupima branila londonski iftar i pravo muslimana da javno svjedoče vjeru, rekavši da bi muslimani trebali biti jednako slobodni kao kršćani, sikhi i Židovi u slavljenju svoje vjere na Trafalgar Squareu. No upravo tu izjavu katolički aktivisti smatraju problematičnom, jer podsjećaju da je ista političarka podupirala ili nije spriječila pravno okruženje u kojem se tiha kršćanska molitva tretira kao kažnjivo ponašanje. Zbog toga joj predbacuju nedosljednost: sloboda vjere, kažu, ne može vrijediti samo za one oblike religijskog izražavanja koji su politički prihvatljivi ili medijski atraktivni.

ADF International dodatno upozorava da se buffer zone u Ujedinjenom Kraljevstvu sve više koriste kao instrument cenzure, i to ne samo govora nego i misli. Njihovi pravni zastupnici tvrde da se time ulazi na vrlo sklizak teren na kojem država počinje prosuđivati i ono što netko u tišini misli ili moli, čak i kada nema vanjskoga čina koji bi ikoga ometao. U tom okviru oni slučajeve Smith-Connora i Vaughan-Spruce predstavljaju kao najgrublje primjere suvremene cenzure savjesti u Britaniji. Prema toj logici, problem nadilazi pobačajnu raspravu i postaje pitanje temeljnih građanskih sloboda.

Katolički aktivisti zato pitaju po kojem se kriteriju razlikuje javna vjerska prisutnost koja se slavi od one koja se sudski progoni. Ako su muslimani, kršćani, Židovi i drugi vjernici doista jednako slobodni živjeti svoju vjeru u javnosti, zašto jedna vrsta molitve postaje simbol uključivosti, a druga povod za policijsku intervenciju i sudski postupak? Za njih je britanska polemika važna upravo zato što pokazuje kako se pojam vjerske slobode u zapadnim demokracijama može tumačiti vrlo selektivno, ovisno o društvenome i političkom kontekstu.

Na kraju se spor ne svodi samo na dva ili tri sudska slučaja niti samo na britansku zakonodavnu tehniku. On otvara šire pitanje odnosa između slobode savjesti, javnoga reda, politički osjetljivih tema i spremnosti države da jednako štiti različite oblike vjerskoga izražavanja. Upravo zato ova rasprava nadilazi lokalni prijepor oko buffer zona i postaje važan test dosljednosti liberalne demokracije: može li se sloboda vjere braniti univerzalno ili će njezina zaštita ovisiti o tome tko moli, gdje moli i koliko je njegova molitva politički ugodna javnosti.