Američki sud odbacio pokušaj da se crkvama dopusti političko podupiranje kandidata bez gubitka poreznog statusa

Savezni sudac u Teksasu odbacio je tužbu kojom se nastojalo omogućiti crkvama i drugim vjerskim neprofitnim ustanovama da javno podupiru političke kandidate, a da pritom ne izgube porezni status. Spor se odnosio na tzv. Johnsonov amandman iz 1954. godine, odredbu koja organizacijama s poreznim povlasticama iz kategorije 501(c)(3) zabranjuje sudjelovanje u političkim kampanjama u korist ili protiv kandidata.

Tužbu su podnijeli National Religious Broadcasters, dvije teksaške crkve i organizacija Intercessors for America. Tvrdili su da Johnsonov amandman krši pravo na slobodu govora i slobodno vršenje vjere zajamčeno Prvim amandmanom, da je neustavno nejasan te da zadire u zaštite koje pruža zakon o obnovi vjerske slobode. Posebnu pozornost izazvala je činjenica da je savezna vlada tijekom prošle godine promijenila svoj pristup i počela podupirati uži način tumačenja te odredbe, koji bi crkvama ostavio više prostora za izjašnjavanje o izborima iz perspektive vjere i moralnoga nauka. Bio je čak predložen i sporazum s poreznim vlastima koji bi omogućio drukčiji pristup toj zabrani, ali sud na to na kraju nije pristao.

Sudac J. Campbell Barker ipak nije prihvatio traženo rješenje. U presudi od 31. ožujka zaključio je da sud nema predmetnu nadležnost za odobravanje predloženog sporazuma između tužitelja i poreznih vlasti niti za izdavanje tražene zaštite. Pozvao se na savezne propise koji općenito sprječavaju sudove da unaprijed ograničavaju poreznu provedbu ili donose deklaratorne odluke o poreznim obvezama prije nego što se spor razvije kroz propisani pravni put. Time nije rekao da su argumenti tužitelja nužno bez vrijednosti, nego da ovakav procesni put nije dopušten.

To u praksi znači da Johnsonov amandman za sada ostaje na snazi. Tužitelji će, po svemu sudeći, morati tražiti drugi pravni put, primjerice nakon konkretne porezne posljedice ili druge vrste provedbenog postupka. Glavni pravni zastupnik National Religious Broadcastersa Michael Farris već je najavio žalbu te ustvrdio da nije prihvatljivo da vjerske zajednice moraju najprije riskirati pravnu sankciju kako bi uopće mogle braniti svoja ustavna prava. Upravo u tome vidi temeljni problem: pravo na slobodu govora ne bi smjelo ovisiti o tome hoće li se netko prvo izložiti kazni kako bi tek tada smio tražiti sudsku zaštitu.

Slučaj je zanimljiv i zato što je prošloga ljeta izgledalo da bi savezna administracija mogla podržati blaže tumačenje sporne odredbe. Time se otvorilo pitanje smiju li crkve i druge vjerske zajednice iz propovjedaonice govoriti o kandidatima ako to čine u kontekstu moralnoga i vjerskog nauka. Sudska odluka sada je taj pokušaj zaustavila na procesnoj razini, pa rasprava nije zaključena sadržajno, nego je samo odgođena i vraćena na neki budući pravni teren.

Američki biskupi i ranije su isticali da Katolička Crkva ne želi formalno podupirati političke kandidate čak i kada bi pravni okvir to dopuštao. Umjesto toga, naglasak ostaje na oblikovanju savjesti vjernika u svjetlu Evanđelja i općega dobra. Zbog toga je ova presuda važna ne samo kao porezno-pravni slučaj, nego i kao podsjetnik na trajnu napetost između političke slobode govora, institucionalne suzdržanosti Crkava i javne uloge vjerskih zajednica u demokratskom društvu. Ujedno pokazuje koliko su u američkom pravnom sustavu pitanja poreza, religije i političkoga govora duboko isprepletena.